Ovog Koprivničanca mnogi već dobro poznajete. Darko Lamot najpoznatiji je kao najuporniji polumaratonac u grupi Hrvatska trči, ali i kao jedan od najsrčanijih motivatora svojih kolega i kolegica koji su, kao i on, krenuli od nule i učili iz svojih pogrešaka, a sve kroz ovu zajednicu.
Ovaj uskoro 40-godišnjak zaposlen je u koprivničkoj firmi za proizvodnju madraca, i više voli reći da ima 39 i pol jer, kaže, ljepše zvuči. 😉 Izuzev toga, “sve se ostalo svodi na trčanje“ ukratko je što ima reći o sebi.
– Moje trčanje krenulo je iz jednog jednostavnog razloga – zdravlje. Loša krvna slika bila je jedan od pokazatelja da nisam vodio previše aktivan i uredan život. Nakon toga, pafff… prvi, drugi, treći napadaj panike! Naravno, anksioznost je bila u pitanju. Svatko tko je doživio to stanje zna o čemu pričam. Znoj, otkucaji na maksimumu, disanje kao da je stalo… Misliš si, to je to, gotovo je! – uvodi nas Darko u svoju priču.
Kako kaže, bilo je potrebno reagirati, a liječnik je savjetovao fizičku aktivnost.
– Zamislite, fizička aktivnost s 37 godina! :/ I tu je sve krenulo… – kreće i on “u niskom startu“.
“Darko, imaš grupu Hrvatska trči na Fejsu…“
Darko je, poput mnogih ovdje, trkački stasao paralelno s ligom Hrvatska trči. Ispričao nam je o ulozi koju je ona imala u njegovim prvim koracima.
– Kao klinac igrao sam nogomet i bio prilično dobar, a i brz. Tako da je odluka pala na trčanje, ali kako i kuda krenuti nisam imao pojma. Kolegica s posla rekla mi je “Darko, imaš grupu Hrvatska trči na Fejsu. Idi tamo i vidi si malo.“ Ajde, uđem ja u grupu, vidim svi nešto trče – njegove su riječi.
Isprva nije puno čitao objave, nego je stavio sat i obuo tenisice s placa za 80 kuna, priča, i krenuo.
– Zamislite to trčanje! 🙂 Krenuo sam po koprivničkoj poznatoj park šumi Crna Gora, nekoliko minuta udaljenoj od mog doma. Udaram ja za prvo trčanje 10 km. Srce mi je skoro stalo, dan odmora, pa opet 10 km pa opet desetka. Nemam pojma što radim, a i počeli su prvi problemi – bolovi u koljenima – slušamo o prvim trkačkim greškama i “dječjim bolestima“.
Doza srama nije mu dozvoljavala da upita ljude u grupi za savjet i mišljenje, no na kraju nije bilo druge.
– Sto pitanja, tisuću odgovora. Pa što ću ja tu, mislim si. Ipak, uz super savjete nekih tamo već starosjedilaca, morao sam izdvojiti novac za neke bolje tenisice te sat za trčanje – kaže Darko.
“Toliko podrške kao od ljudi iz grupe ne bih našao nigdje!“
Čovjek koji se trčeći suočio s napadajima panike i anksioznošću, povjerio nam je koliko mu znači Liga i zajednica koja se oko nje stvorila.
– Kretale su prijave za Jesensku ligu 2022. godine i to mi je došlo k’o kec na desetku, kako se kaže. Nije bilo lako – znoj, otkucaji, disanje, noge ne mogu, glava se bori, ali odustajanje nije bilo opcija. Također, da se vratimo malo unatrag, anksioznost je tu i ona nikad neće nestati, ali možemo ju ublažiti – doznajemo.
Danas, tvrdi Darko, ne zna u kojem bi smjeru njegovo trčanje otišlo bez grupe Hrvatska trči i bi li bilo na ovoj razini.
– Toliko podrške kao od ljudi iz ove grupe ne bih našao nigdje i upravo zbog njih nisam htio odustati – zahvalan je ovaj trkač.
“Dječje bolesti“ i ostale početničke pogreške
Darko vrlo brzo počinje značajno dizati kilometražu i brzinu. I kao i kod većine trkača i njegovo se napredovanje svelo na “korak naprijed, natrag dva“.
– Želja za trčanjem postajala je sve veća i jača i nakon dva mjeseca trčanja zaključio sam da je došlo vrijeme za prvi 21 km. Ili ipak nije?! Nisam bio siguran da je to pravi potez, ali jednostavno me je vuklo da vidim što, kako i zašto to radim – odlučio je (prijevremeno) testirati svoje granice novopečeni trkač.
– Do tad sam trčao maksimalno 15 km, tako da je ovo bio pravi izazov. Sve se svelo na trčanje, hodanje, mučninu, povraćanje i vrtoglavicu. To je bio moj prvi polumaraton, odrađen za dva i pol sata. Nakon toga sam rekao da ovakvo trčanje nema smisla jer nisam u tome uživao ni najmanje. Nakon toga, trčkarao sam toliko da mi bude ok i to se pokazalo ispravnim – prepričava on.
Ovaj zanesenjak stavio je svoju želju na odgodu, ali znao je da će se još pozabaviti s polumaratonskom dužinom kad-tad.
– Lige su se nizale, sve sam više motivacije pronalazio u ljudima iz grupe. Previše su me podržavali da bih stao. 🙂 Međutim, jedina stvar koja je predstavljala problem bila je izaći iz zone komfora i otići u more ljudi, odnosno na utrku. To je bio izazov za koji se ne možeš pripremiti, jer u tom trenutku vraća se onaj strah i panika – otvoreno priznaje Darko.
Pola godine od početka trčanja, odlučuje da je vrijeme prvu službenu utrku – Sahara trail u Đurđevcu. Ondje čini još jednu početničku pogrešku.
– Svi oni znakovi s kojima se treba boriti su tu, ali da još nisam dovoljno upućen u trčanje pokazuje sljedeće. Pošto je utrka na veliku subotu, a u petak je post, jeo sam vrlo malo, gotovo ništa. To se pokazalo na utrci. Na desetom kilometru otkazuje sve. Prolaze me trnci i nemam snage ni u jednom dijelu tijela te završavam kao stoti trkač na ruti od 17-ak kilometara – podijelio je i tu lekciju s nama ovaj učenik.
Nova prijateljstva i podrška kao vjetar u leđa
Na istoj utrci Darko upoznaje i prve ljude iz grupe Hrvatska trči.
– Sreći nije bilo kraja. Dobivam još više motivacije za trčanje, ali dolazi nova ozljeda koja me prisiljava na bolovanje. Slijedi pauza od mjesec dana i izostanak s Koprivničkog polumaratona. To ljeto 2023. trčao sam u svojoj komfor zoni, ali s osmijehom i veseljem. Napredovao sam iz tjedna u tjedan, trčao sam sve brže i lakše – priča nam o novom početku.
Kako kaže, došlo je i vrijeme da izravna račune i s tim 21 kilometrom.
– Skinuo sam vrijeme za 20 minuta. Htio sam izazove, dobio sam izazove. Grizao sam svako trčanje kratko, duže… Htio sam brzinu – entuzijastičan je Darko.
Sa svih strana u grupi pristizale su poruke podrške i motiviralo ga je kad je vidio da je njegov potencijal prepoznat.
– Tu sam upoznao i kolegu trkača Marija Jambreka, s kojim dijelim mjesto u našem timu PRIZMA V&V running team. Ima nas dvadesetak od kojih su neki više, a neki malo manje aktivni, ali sve se to na kraju svede na grupu dobrih prijatelja koji se vole podružiti i izvan trčanja – zadovoljan je ovaj trkač.
Nitko ne zna zašto 21 km, ali u planu je i 42!
Brojka od 21 kilometra Darku se pokazala vrlo dragom, pa su mu treninzi u toj dužini najučestaliji. Primjerice, u ligi Hrvatska trči postavio si je zadatak da mu svako trčanje bude 21 kilometar, a nama nije jasno zašto ne bi skupljao i druge bedževe… 😉
– Da, 15 halfova u pet tjedana bio je popriličan izazov za mene u ovogodišnjoj Jesenskoj ligi, uz poneku utrku u tom razdoblju. Istina je da sam baš zapeo za tih 21 km i da mi je to najdraža dionica. Zašto? To još moram i sam shvatiti – enigmatični su putovi Darkovi.
Upitali smo ovog upornog polumaratonca je li njegov pristup treniranju nešto što bi svima preporučio da “rade to kod kuće“.
– Jedina riječ koju ne koristim je treniranje. Treniranje po meni podrazumijeva trčanje koje je unaprijed planirano, a ja to nemam. Jednostavno izađem i trčim koliko mogu i koliko želim. Možda nije najbolje za napredak, ali to me čini sretnim što je trenutno najvažnije. Želja mi je da bar malo nekoga inspiriram na zdrav život i ako će moje trčanje nekoga motivirati, ja sam svoj posao obavio na najbolji mogući način. Samo bežite! – poručio je naš sugovornik uz svoju omiljenu uzrečicu.
U zadnje vrijeme ovaj je borac počeo osvajati i postolja na nešto kraćim prugama, a ima tu nešto i traila… Upitali smo ga o željama i planovima na stazama u budućnosti i kakve točno staze preferira.
– Nagodinu svakako planiram maraton. Bit će tu potrebno malo više dužina i trailova, iako preferiram cestovno trčanje. Ultramaraton definitivno nije isključen, ali idemo po redu. Obećanje samom sebi da će se za mene čuti u trčanju sam ispunio. Međutim, kako sam i na početku rekao, tek mi je 39 i pol godina! – zaključio je Darko Lamot s “ozbiljnim prijetnjama“ za budućnost.
Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva