Njeno ime je Ana Cvilinder, ima 40 godina i samo je još jedna od vas. Ni po kakvim posebnim rezultatima ne iskače u trkačkom svijetu, ali iskače u svom, što je i najvažnije. Trčanje je ovoj Podravki promijenilo život iz korijena i to nabolje, a ona je pokazala koliko je malo potrebno da život bude ljepši i lakši – cijelih 30 kilograma lakši!
- Marketing -
Ova rođena Koprivničanka odrasla je i sve ove godine proživjela u Kalinovcu, mjestu u blizini Đurđevca. Njen život odredile su mnoge bitke, ali i dva muškarca koji čine njenu obitelj.
– Dva najbitnija muškarca u mojem životu moji su sinovi – od nekidan punoljetni Gabrijel i petnaestogodišnji Mihael. Razvedena sam više od 12 godina. To je razdoblje, prije svega, za mene bilo vrlo teško, ali ujedno je u mom životu donijelo velike promjene na društvenom, zdravstvenom i svim drugim planovima – uvela nas je Ana u svoju priču.
“Teške životne okolnosti kompenzirala sam emocionalnim prejedanjem“
Nakon razvoda, priča Ana, uslijedila je prilagodba na novi način života uz dvoje vrtićke djece. Sinove su joj najviše pomagali podići roditelji, posljednjih osam godina nažalost oboje pokojni.
– To je, uz razvod i gubitak posla, najveći šok koji sam doživjela u tom razdoblju. Nedugo nakon prvog poroda, prije 18 godina slučajno sam na jednoj kontroli otkrila da imam hipotireozu te da ću trajno morati uzimati terapiju. Oni koji imaju probleme sa štitnjačom znaju kakva je to borba – podijelila je s nama naša sugovornica.
Nastavlja s intimnom ispovijesti o onome što joj je najviše odmagalo u skidanju kilograma i u tome da se pokrene.
– Najtužnije od svega zapravo je bilo emocionalno prejedanje i osjećaj utjehe i ispunjenja hranom, kad se u danu ne dogodi ništa ljepše od toga. Pa samo trpaš u sebe i ne staješ kad si sit. Jedeš zapravo jer se taj tren osjećaš dobro. Često me žene koje se s tim bore pitaju za savjet, tako da iskreno suosjećam jer sam to prošla – s razumijevanjem će Ana.
Prvih pet kilograma otopilo se u šetnjama sa psom
Ispričala nam je kako je, kao i svi drugi koji cijeli život imaju iste probleme, prolazila kroz tipičan proces borbe s kilogramima.
– Nebrojeno smo puta padali, pokušavali, vraćali se na početak. Sve ono ružno što mi se kroz život događalo u jednom sam trenutku okrenula u svoju korist. Neplanirano, bez dijeta, bez opterećenja i možda to sad zvuči kao bajka, ali dok bacim pogled unazad bilo je upravo tako – izabrala sam biti nasmijana, ne postavljati pitanje zašto baš ja, zašto su se baš meni dogodile sve te tužne stvari – odlučna je bila Ana.
Ova je žena u radnom odnosu od svoje 18. godine, a u jednom je od kratkih prekida shvatila da je došao trenutak da učini nešto za sebe.
– Pošto mi je, nakon 13 godina bez pauze od posla, itekako bila potrebna promjena rutine, krenula sam s hodanjem uz svoju najvjerniju pratnju labradoricu Azru. Ovaj put to nije bilo ništa planirano, jer mi se u nekoliko pokušaja dotad pokazalo da pisane dijete, bez nekih malo rigoroznijih zahvata, nemaju nikakav drukčiji nego samo jo-jo efekt. Nakon dva-tri mjeseca hodanja otišlo je prvih pet kilograma i tad je nastao taj mali preokret u glavi kad sam vidjela da mogu i da kile odlaze – shvatila je hrabra Ana.
Želja da ide dalje i nastavi s borbom je prevladala.
U prehrani samo malo discipline
Što se tiče jela, Ana kaže da se nije odrekla ničega, osim što je zaokrenula obroke pa večere izbjegava, a doručak je uvela kao obavezan.
– To nije pravilo jer se dogode i rođendani i druženja na kojima se pojede i popije, ali se onda aktivnost nadoknadi sljedeći dan. Od namirnica isto tako jedem sve, ali kruh, čips, mesne prerađevine poput salama izbjegavam. Kako su kile otišle od tih vrsta jela mi je teško pa se njima počastim samo kad mi dođe velika želja. Ono što najviše volim za doručak je špek ili zobena kaša s jogurtom, medom i nekim voćem. Primjerice, malinama koje sam uzgojila sama. Volim meso, sve vrste salata… – Anin je izbor.
Naša sugovornica savjetuje svakome da osluškujte svoje tijelo, da mu da ono što traži, a ako danas pretjeramo sutra treba smanjiti hranu i pojačati aktivnost.
– Napretka nema ako mrcvarimo organizam. To je najbolji put za vratiti se na staro i brzo odustati. Izuzetno je bitno kvalitetno se naspavati. Najljepši je osjećaj nakon trčanja istuširati se i spokojno zaspati. Ključno je piti dovoljno vode. Uza se uvijek imam bocu od pola litre i kroz dan ispraznim takvih najmanje pet – njeni su savjeti.
Na konju, biciklu i u bazenu ne razmišlja se o hrani
Ana je u borbu krenula sa 107 kilograma. Trčanje kao aktivnost, kaže, u početku nije bilo opcija jer sa 100 kg još je uvijek teško nosila samu sebe. Pomalo, uz hodanje je uvela još neke aktivnosti – bicikl, plivanje, a uz pomoć mlađeg sina, u vrijeme pandemije, naučila se i rolati.
– U doba korone otkrila sam i istražila sve okolne poljske i šumske puteve, kako obožavam biti u prirodi i na svježem zraku. S obzirom na to da sam na dosadašnjim poslovima uvijek bila u kontaktu s ljudima, volim komunicirati, razgovarati, poslušati o problemima, ali isto tako imam potrebu ponekad se sresti sama sa sobom i svojim mislima – nabraja Ana poticajne stavke njene aktivnosti.
Otkrila je još jednu zanimljivu aktivnost – jahanje.
– Isprva sam trenirala u jednom 30 km udaljenom mjestu, što je oduzimalo po nekoliko sati vremena, a to je značilo što manje razmišljanja o hrani. Nakon prelaska u bliži konjički klub te uz razgovore i savjete nove trenerice dosta sam slušala i o trčanju. Naime, i ona ga je prakticirala baš zbog kondicije što je u jahanju itekako važno. Ljudi su često puni predrasuda i zbog ignorancije često možete čuti komentare poput “Što je tu tako teško?“ Jahanje po intenzitetu stavljam uz bok trčanju – podučava nas Ana.
Međutim, pošto je jednom prilikom pala s konja i zbog straha od ozljede prestala je trenirati jahanje.
I djeca su sretnija uz majku koja čini nešto za sebe
Tako za našu junakinju nije bilo druge opcije, nego nastaviti ono što je paralelno uz jahanje započela – trčanje.
– Konstantno je u mojoj glavi prisutna ta neka grižnja savjesti, ali smatram pozitivna, kad razmišljam ako sam danas pojela više, a manje hodala / trčala, sutra moram više odraditi i cijelo vrijeme balansiram između jela i fizičke aktivnosti. Ne želim se dovesti u situaciju da više jedem nego li se krećem – Anin je mentalni sklop.
Objašnjava na fotografijama vidljiv slijed aktivnosti i topljenja kilograma. S početnih 107 kg polako je kroz pet godina stigla do 76 kg koje, kako kaže, održava već neko vrijeme.
– Bez obzira što nisam krenula s time odmah od početka, za to je ipak najviše od svega zaslužno trčanje. Vrlo bitna stavka je i podrška mojih sinova. Često se zapitam jesam li možda premalo s njima, mada su oni već veliki dečki. Međutim, najljepša stvar koju sam doživjela od starijeg sina, kad sam zimus trčala dvije lige paralelno i postavljala si to isto pitanje, bila je kad mi je rekao “Baš mi je drago da radiš nešto za sebe i da nisi uvijek opterećena samo čišćenjem i kućanskim poslovima”. To mi je dalo do znanja koliko su i oni sretniji i zadovoljniji uz mene takvu – ponosna je ova majka.
“Za samo 3,5 km više mi se ne isplati ni presvlačiti“
Kako Ana kaže, trčanje nije bilo inicirano željom za skidanjem kilograma.
– Trčanje je ulazilo u moj život postupno, kroz priču moje trenerice jahanja i jedne prijateljice koja trči već pet godina, a koja mi je često i danas uz rame na šumskim putevima. Nakon što sam skinula nekih 10 kg pomalo sam mogla prihvatiti svoju sjenu u mraku i izgled tromog bambusara. 😅 Nije bilo ni malo lako, s tim da u početku nisam mjerila vrijeme. Bilo mi je bitno uopće krenuti. Othodala sam jednu pjesmu, drugu otrčala i tako neko vrijeme. Zatim sam probala kilometar, pa dva. Veliki uspjeh bio je otrčati 3.5 km u komadu koliko iznosi dužina koju sam u početku hodala – pomicala je granice pomalo današnja trkačica.
S vremenom su joj brojke postale poticaj i javila se svakodnevna potreba da ih prati, sa ciljem da sljedeći put bude bolja.
– Računala sam ako mi treba 45 minuta da othodam jednu dužinu, a 20 da ju otrčim, onda mi ostaje 25 minuta za nešto drugo što volim raditi. Nisam vjerovala jednoj poznanici kad mi je rekla da se njoj za 3.5 km ne isplati oblačiti u trkačko. Nije mi to baš bilo jasno i pitala sam se hoću li i ja ikad tako razmišljati. Dok s vremenom nisam shvatila da za 30 minuta otrčim 5 km, a to je 15 minuta vremenski kraće, nego za hodanje 3.5 km – Anina je računica.
Uspjela je postići da joj pet kilometara bude najmanja dužina koju trenutno trči i sama je u nevjerici da je i ona došla u fazu kad joj se za 3.5 kilometra ne da presvlačiti. I kad je teško i kad samu sebe tješi da će otrčati koliko može i stati ako ne bude išlo, priča nam kako zadnjih nekoliko mjeseci, na raskrižju gdje ulijevo vodi put od 5 km, a udesno od 3.5 km – uvijek skrene lijevo.
– Najveća trkačka dužina dosad bila mi je 11 km. Prvu desetku otrčala sam sama prije godinu dana. Odluci je prethodio strah i briga. S druge sam strane sama sebi rekla da imam takav krasan šumski put, imam vremena i nisam na normi te mogu stati u svakom trenu. I zapravo sam taj put uistinu uživala. Bio je prekrasan proljetni dan, posložila sam u glavi da su prva tri kilometra zagrijavanje, pa da je pet već pola puta, a kad sam prešla sedam bilo mi je šteta stati. Svi mi imamo u glavi tog malog crvića koji nas gricka i povremeno sputava i šapuće “nećeš moći“… Tako se ponekad i dogodi, pogotovo u zimskim mjesecima pa priprema, oblačenje i zagrijavanje traje dulje nego samo trčanje.
Prvi susret uživo s brzinom utrkivanja
Konačno smo Anu upitali i za ulogu zajednice i lige Hrvatska trči u njenom životu.
– To je moja prva virtualna liga trčanja za koju sam slučajno saznala jer Google zna sve i sluša nas 😉 , pa su mi se počele na mobitelu pojavljivati obavijesti i stranice vezane za trčanje, a tako i stranica Hrvatska trči i najava Zimske lige. U kratkom periodu prije nje, početkom prosinca krenula je i Zimska liga u Đurđevcu, na koju sam se hrabro odlučila prijaviti iako ondje nisam poznavala nikoga osim bratića – doznajemo od naše sugovornice.
Ana nije znala što očekivati od utrke jer nije poimala kojim se intenzitetom trči uživo. No s obzirom na njoj iskušanu dužinu od 5.6 km i na to kolika je želja u njoj bila, zaključila je da vrijedi probati.
– Taj osjećaj stati uz bok tih Ljudi, uistinu s velikim slovom, i dandanas neopisiv je i nevjerojatan. Prvo kolo trčalo se zimus, 7. prosinca u večernjim satima. Kad smo stali na startnu crtu te je dat znak za kretanje, onaj tren kad sam shvatila koliko oni svi brzo trče krenula je i unutarnja borba kojom sam spoznala koliko sam zapravo jaka u glavi. To uviđam tek sad, mjesec dana nakon zadnjeg kola. Taj sam put vidjela u kojoj mjeri je sekunda borbe u mislima dovoljna da zaplivamo ili potonemo. Taj prvi kilometar isprva mi je prolazila misao da odustanem, drugi tren sam već vagala je li mi bolje osramotiti se i stati ili otrčati koliko god loše vrijeme imala. Sjetila sam se svog imena na listi, dečki koji bilježe vrijeme, a prijelomno je bilo to da ionako trčim samo 5 km – pa u čemu je problem?! Otrčala sam prvo kolo i svih devet kola do kraja – ispričala nam je Ana o svom pionirskom nastupu.
Uspješna zimska baza uz Ljude s velikim “lj“
Zadnja kola zimskih liga i Hrvatska trči i Đurđevac uskladila su se između 10. i 15. veljače. Prema Aninim riječima, neopisivo bi bila ljuta na sebe da nije odradila zacrtano.
– Urezala mi se uzrečica sa stranice Hrvatska trči – Tko ne trči po zimi u proljeće kreće ispočetka. To je nešto najtočnije i najsigurnije što sam u vezi trčanja pročitala, a ujedno i isprobano. Imam jedno kišno i mokro trčanje te jedno smrznuto i snježno iz tih dana. Ono što nemam – ni dana šmrcanja niti bolesti ili viroze, ni dana lošeg raspoloženja. Bilo je hladnih dana, kad bih pomislila koja budala bi sad išla na tu hladnoću trčati, a istovremeno sam vadila odjeću iz ormara i spremala se. Jako mi je odgovaralo trčati srijedom jednu ligu, a za vikend drugu. Otrčala sam svoje najbolje vrijeme ikad uspijevajući sve kilometre “natjerati“ ispod šest minuta. Uz aerobik dvaput tjedno smatram da je ovo bila moja najsavršenija zima što se tiče aktivnosti – opisuje nam novopečena trkačica svoje “ledeno“ krštenje.
Ana priča o zadovoljstvu skupnih trčanja, gdje je adrenalin nemjerljiv i gdje se trudiš do zadnjeg atoma snage – ako ne biti bolji od drugih, a onda barem od sebe. Dok su ju ljudi koje je sa svakim kolom upoznavala, prema njenim riječima, nekom nevidljivom silom nosili kroz sve te tjedne lijepom riječju, osmijehom, nekom motivacijskom porukom.
– Ono što me zadivilo ta je njihova prizemnost, skromnost i razumijevanje da nisam u tome dugo te možda nemam neko savršeno vrijeme, ali imam upornost. Da ne nabrajam poimence, svi oni znaju koji su, a i sami su nekad bili početnici pa znaju koliko znači taj jedan osmijeh, lijepa riječ i poruka – zadovoljna je Ana.
Vjetar u leđa “obitelji“ iz Hrvatska trči
Priča kako joj je i Hrvatska trči virtualno donijela nekoliko osoba s kojima se čuje na dnevnoj bazi te su si međusobna podrška. S nekima se vidjela uživo i čak neka kola odradila zajednički. S nekima planira susret na nekim od budućih utrka.
– Izuzetno mi je drag koncept cijele priče Hrvatska trči. Predobro mi je sve organizirano i posloženo, a objave su itekako motivirajuće i interesantne. Najljepše je vidjeti sve krajeve Hrvatske i te ljude, te na koji način oni vode svoje bitke i bilježe uspjehe i padove. Moram spomenuti i organizatore koji odgovaraju na svaki mail, komentiranje i reakciju na svaku objavu u Facebook grupi, što je itekako dodatni vjetar u leđa. Izvanredan je osjećaj da si nekome važan i tko će te bodriti, osjećaj koji te tjera da ispuniš obećano pri prijavljivanju i ono što si sam sebi obećao ispuniti, a opet svjestan da te nitko ni na što ne sili.
To su Anini razlozi da se veseli svim budućim trkama, a prema njenom stavu, prvenstveno jer se u trčanju uvijek može biti bolji i uvijek ima razloga raditi na sebi. Najvažniji su joj poticaj ljudi za koje zna da misle na nju i vesele se zbog nje.
– Često zapadnem u razmišljanje da i nisam napravila nešto tako posebno – pa i drugi trče i to puno bolje, duže i brže… i svatko je od nas na svoj način važan, ali kad mi do mozga stigne poruka “Halo, pa ti si skinula 30 kg!” ipak shvatim koliko je to velika stvar. Ponekad se osjećam kao da netko drugi priča ovu moju priču i njen je glavni lik – još uvijek u nevjerici prepričava Ana.
Kraj početka i iščekivanje Proljetne lige
Naša glavna junakinja nastavila je s trčanjem najmanje dvaput tjedno i zadovoljna je rezultatima “prezimljavanja“ u konstantnom pokretu. Doznajemo da je trenutno u fazi promjene posla, što itekako utječe na psihičko stanje.
– Ipak, sve mi je lakše pokrenuti se i to uz sve kraće pripreme. U mojoj glavi dogodila se tolika promjena da je trčanje zauzelo mjesto hrani te nema osjećaja kako radim nešto što me zamara i čini nezadovoljnom. Naprotiv, znam da radim nešto dobro za sebe i svoje tijelo i zadovoljna sam sa svakim istrčanim kilometrom – kaže Ana.
Naravno da su se tu sad rodile i neke želje i planovi za Aninu trkačku budućnost…
– Za početak, to su Sahara trail u Đurđevcu u travnju i svibanjski Koprivnički polumaraton, a ono što željno iščekujem – da započne nova liga Hrvatska trči, proljeće da zamiriši te nove pretrčane kilometre. Zaključila bih izvrsnom tvrdnjom na koju sam naišla neki dan: Za trčanje trebaš samo Ti!
Piše: Martina Maloča