fbpx

Jedan sprint za bolji svijet – moja trkačka priča

I ja sam, kao i mnogi drugi, prošla cijelu evoluciju u trčanju. Kada sam bila osnovnoškolka, po ulici nikada nisam hodala, nego trčala. Za mene je to bilo prirodno. Isprva ljudi na to nisu reagirali, ali kako sam postala starija, činjenica da stalno trčim okolini je bila sve čudnija.

Često su me pitali kamo toliko žurim. Pa nikamo, samo ne vidim razlog zašto bih hodala ako mogu trčati. S vremenom sam ipak usporila do relativno normalne brzine (ok, kažu da hodam brzo, ali – hodam, ne trčim) kako bih se uklopila. Trčanje po cesti tada sam zamijenila uključivanjem u druge sportove. Pustila sam da me vjetar nosi kroz život i gdje god bi me privremeno ostavio, tamo bih opet počela trčati. Nekada više, nekada manje, ali uvijek na kratke staze.

Pri kraju fakulteta život mi se promijenio. Kao da me netko primio za noge i pustio da mi glava visi prema dolje. Upoznala sam nekoga tko me ostavio bez daha. Sve s njim bila je čarolija, sve je bilo tako intenzivno, tako posebno. Zajedno smo i počeli trenirati. Nisam mogla vjerovati da imam partnera za trčanje! Iako je prošlo nekoliko godina od kada sam zadnji put trčala, naše prvo trčanje iznosilo je tada za mene potpuno nerealnih 7 kilometara! Ja mogu pretrčati 7 kilometara u komadu! Yeah, baby!

Ali stvari su nekako počele pucati. Počeli smo sve manje trčati i sve se više svađati. Sve dok ga se nisam počela bojati. Nakon nekoliko mjeseci borbe sa sobom (ali nikada borbe s njim, bio je prejak i nikada mu nisam uzvratila udarac, ni fizički, ni onaj drugi), uspjela sam pobjeći. Nikada u životu nisam se toliko bojala kao tada. Uzela sam stvari, tiho izašla iz stana u kojem smo živjeli i počela trčati najbrže što sam mogla. I uspjela sam, pobjegla sam.

Nastavila sam trenirati, sama. Trčanje mi je tada postalo životni stil, njime sam se branila od depresije. Što me više život bolio, to sam više trčala. Ne čudi što sam za nekoliko mjeseci došla od nule do polumaratona. Ne čudi me ni što mi je taj polumaraton bio najbrži u životu. U tu se utrku uvukla cijela moja dotadašnja životna priča. Trčanje je bilo jednako preživljavanju.

Kroz godine sam se oporavila od teških događaja i ponovno skratila stazu za trčanje. Nakon nekoliko godina u kojima sam samo ponekad trčkarala, slučajno sam naišla na post koji je prikazivao medalju Zimske lige Hrvatska trči. I medalja i ideja toliko su me oduševile da sam jednostavno morala ponovno pokušati natjecati se, ovaj put zbog potpuno drugih pobuda. Sjetila sam se da sam neke od najboljih projekata osmislila na Savskom nasipu (obično nakon 10. kilometra) i da obožavam kako se dobro osjećam nakon trčanja. To su dobri razlozi. Dakle, idemo!

Zimska liga, proljetna liga… Ali ne i ljetna, zbog problema s koljenom.

A onda se opet nešto promijenilo. Shvatila sam da u zadnje vrijeme opet upadam u depresiju. Svijet nije po mom ukusu i ja se lagano prilagođavam njemu. Jer, što drugo? Tko će stalno ponovno pronalaziti snagu za borbu protiv vjetrenjača? Takva su me razmišljala natjerala da se opet prijavim za ligu. Trčanjem protiv depresije.

I tako se sinoć vozim s posla. Mrkli mrak, ispred mene kamion koji ne mogu prestići iako vozi sumnjivo sporo. Tek nakon nekoliko kilometara vidim zašto – ispred njega je auto kojem ne radi ni jedno zadnje svjetlo osim lijevog stop svjetla. Uspijem prestići kamion i vozaču neispravnog vozila pokušavam signalizirati problem, ali me ne doživljava. U zadnje vrijeme sam gotovo stalno na cesti i svakodnevno viđam vrlo opasne situacije. Umjesto na autu ispred mene, sve lampice popalile su se u mojoj glavi. Odlučim slijediti auto ispred sebe ma kamo išao. Nakon 10-ak kilometara konačno oboje stanemo na semaforu. Crveno svjetlo odbrojava, imam 15 sekundi. Izletim iz vozila, sprint do auta ispred i kroz zatvoreni prozor zbunjenom čovjeku vičem: „GOSPODINE, NE RADE VAM ZADNJA SVJETLA!!!“ Potvrdim da je poruka doprla do njega i trk natrag. Stigla! 😊

Srce mi je lupalo kao ludo. Od sprinta ili nečeg drugog, pitam se. Razmišljam kako se moglo dogoditi da ne stignem dotrčati natrag do svog auta prije pojave zelenog svjetla i kako bi me vozači iza mene sigurno osudili zbog mog nesmotrenog postupka. Ipak nije to vozilo potpuno neosvijetljeno, možda nije toliko opasno. Možda se nisam trebala miješati. Možda sam mogla samo produžiti. Nije to moj posao. I onda me odjednom lupi spoznaja: „Nije to moj posao“? Ma nemoj! Ako vidiš da možeš pomoći, pomozi! Zašto treniraš trčanje samo na treningu? Trči kada je potrebno!

I tako, nakon mnogo, mnogo godina, shvatim čemu još može služiti trčanje. Ne samo bijegu od onog negativnog, nego i koračanju prema nečem dobrom.

Izlasku iz zone komfora.

Čuvanju ljudi.

Činjenju dobrih djela.

Stvaranju boljeg svijeta.

MG, Opasni Oklopnjak

Scroll to top