fbpx

Moja priča ili kako je Ž Pu krenuo

Prije nego vam ispričam svoju priču moram priznati (iako nevoljko jer mi je neugodno) da sam oduvijek mrzila trčanje. Sjećam se kada sam razvila taj sentiment. Bilo je to negdje u srednjoj kada smo svaki put za kaznu morali otrčati krug po školskom igralištu.

Pogađate, svaki put smo bili krivi za nešto – ili  svi nisu imali dres, ili je bilo previše onih koji ‘nisu mogli’ vježbati  ili se netko pobunio ili nešto sasvim banalno, uglavnom, profa je bio fakat strog, od one sorte koja ne oprašta 😊

Kako je sve počelo? Dakle, moj put počinje kada sam za zagrijavanje ugrijavala traku u teretani prije grupnog treninga i hodala na šetnje. Često bih vani na tim hodačkim rutama viđala trkače i pomislila: „Gle kako su svi fit i u formi, kako oni samo mogu tako trčati?“ Odjednom se u meni desio neki klik – pa zašto ne bih i ja probala?

Moj prvi trk na cesti bio je jednog lijepog dana – zapravo kad razmislim bio je to tmurnjikav jesenski dan 😊. Otrčala sam taj dan neku malu kilometražu i doslovno pomislila da ću umrijeti. Sve me boljelo, zglobovi su svirali bolnu simfoniju a očaj me potpuno obuzeo. Došla sam kući i rekla: ‘Ja to NE mogu.’ Nisam ja za trčanje. Fajrunt!’ Ali, oni koji me poznaju znaju da ne odustajem tako lako. Nakon nekog vremena onaj mali crvić znatiželje i želja da sebi dokažem nešto kreće u akciju. Krećem i ja, prvo pomalo. Još i danas se sjećam kada sam prvi put pretrčala 5 K. Ono što sam tada osjetila je savršena mješavina prkosa, ponosa i očaja, koja te drži u napetosti i vuče dalje u osvajanju novih kilometara.

Bila je to jedna za mene po svemu najgora godina, a sve je trebalo biti super. Puna adrenalina, volje i želje za dokazivanjem (prvenstveno i nadasve sebi samoj) da ja to mogu, prije dvije godine prijavila sam Wings for life u Zadru. S velikim uzbuđenjem i iščekivanjem krenule su pripreme, malo u teretani a kasnije i vani.

Sudbina je htjela da nas zadesi pandemija pa je i taj moj plan postao jedan veliki upitnik. Stvari su se počele zakuhavati, ljudi su postajali paranoični. Moram reći da sam u tom trenutku stvarno pomislila da je gotovo s mojom trkačkom pričom. Nažalost, to nije bilo sve. Kada sam malo-pomalo počela brusiti formu ostala sam bez mame, i u stanju totalne obamrlosti i šoka nisam bila u stanju više krenuti natrag. Ali, opet se javio onaj crvić otprije koji mi je govorio da moram krenuti dalje. I jesam, prvo sam hodala, hodala i hodala kao nikad u životu. Pa sam nekoliko puta pretrčala neke kilometre.

Kad je došlo vrijeme za WFL već su ga prebacili na virtualnu utrku i sada više nije bilo razloga za odustajanje. Morala sam trčati! Kako sam to preživjela, ne znam ni sama. U danima koji su uslijedili nisam mogla hodati od bolova, ali osjećaj završetka utrke (makar i virtualne) bio je neprocjenjiv. Nikad neću zaboraviti gdje i kako sam završila tu utrku. A mama je od gore gledala i bila ponosna, sigurna sam u to. Moje prve riječi nakon utrke uz suze bile su – ‘Mama, uspjela sam! Ovo je za tebe! ‘ Drugi Wings bio je isto dosta zahtjevan, ali odustajanje nije bila opcija. Otrčala sam i tu virtualnu utrku prošle godine i sada imam novi plan – moram konačno riješiti tu desetku!

Međutim, znate kako vam život zna pomrsiti planove. Taman sam se malo počela oporavljati od šoka i krenula ponovo trčati kada je došao drugi udarac – tata je terminalno bolestan. U jednom trenutku više nisam htjela ništa – samo krenuti nekim putem i hodati dok ne dođem do neke pozitive. Utjehu sam tražila u glazbi i čim dalje od ljudi (zato slušač). Nisam htjela krenuti, ali nisam htjela ni odustati. Bilo je to razdoblje mojih velikih unutarnjih previranja ali sam se ipak uspjela pokrenuti. I nije mi žao. To je tako moralo biti.

Prvi kotač promjene bila je upravo prošlogodišnja Proljetna liga Hrvatska trči. Zadala sam sama sebi da ću to riješiti. I, moram reći, nikada u životu nisam osjetila bolji osjećaj pripadnosti, pozitivnih vibracija i podrške koju nepoznati ljudi, a sada već pravi  prijatelji bezrezervno pružaju jedni drugima. Dan bi mi se odmah popravio dok sam čitala objave i komentare, komentirala zajedno s ostalima, divila se brzinama i daljinama. Ja svojim, ž pu korakom, ali nema veze. U tim trenucima zaboravila bih na svu negativu i usmjerila pažnju na trčanje, koje me  ispunjavalo , a podrška ostalih suplemenika i ‘rivalskih’ plemena davala mi je poticaj i u najcrnjim danima.

Nakon toga počinjem trenirati s Gregom s Garmina, pa se moje trčanje multiplicira do meni prethodno nezamislivih visina – četiri treninga tjedno. Nižu se osmice i desetke, tempo se popravlja, pripremam formu (naravno, da se razumijemo, u okviru vlastitih mogućnosti) jer kad kreneš s trčanjem u ‘poznim’ godinama 😉 onda je svaka sekunda ogroman napredak. Nisam brza kao drugi, to je činjenica, ali ovako i onako u trčanju se boriš sam sa sobom, i to je najveći izazov.

Nisam se još odvažila na stvarne utrke osim nekih humanitarnih ali bit će i toga, uvjerena sam u to. Zaboravila

sam spomenuti da me ozljeda noge unazadila za skoro tri mjeseca bez trčanja i sada opet lovim sve ono što sam gradila mjesecima. No, nema odustajanja. Zato sam ponovo, kao pravi groupie, prijavila i zimsku ligu. Obožavam ljude, atmosferu, podršku i svu tu silnu pozitivnu vibru. Dragi trkači, vi ste mi najveći vjetar u leđa!

Duboko vjerujem da moji roditelji od gore vide sve i vesele se svakom mom novom uspjehu. I svaki novi kilometar, kilometar je njima u čast. Svakome tko se još nije pokrenuo preporučujem da krene u ovu avanturu jer ona daje sve ono što život uzme. Moj ovogodišnji cilj je polumaraton i nema ne može 😊

P.S. Konačno idem na Wingse u Zadar ove godine!! Držite mi palčeve.

Piše: Lidija Hižman

 

Scroll to top