fbpx

Moja zimska liga unutar četiri zida

Vani je debeli minus i snijeg. Zimsku opremu za trčanje nemam, što je nešto o čemu definitivno moram razmisliti, s obzirom da živim o Gorskom kotaru. Prozračne tenisice u kojima sam protrčkarala prvo kolo nakon dugotrajne pauze od jesenske lige, definitivno nisu dorasle uvjetima leda i snijega koji su u svim smjerovima oko kuće. Od petka razmišljam kako odraditi ikakvu dionicu i kada uopće to uklopiti u svoj raspored. Po dobrom starom običaju dolazi nedjelja i budim se sa stavom „Već ću to nekako odraditi tijekom dana“.

No, zaboravila da danas imam online predavanje, od 10 do 14. To je bio vremenski okvir u kojem sam imala priliku proviriti vani i protrčati. Tu je i mlada dama sa svoje dvije i pol godine, koja manje-više potpuno upravlja mojim slobodnim vremenom i kojoj ovisi hoću li, i kada, moći trčati. I tako, sve je krenulo u nekom krivom smjeru. Prognoza je horor, vremena nemam, a i da ga imam što bi s njim. I u takvom jednom vrlo inspirativnom mindsetu obvežem se od svih tih limuna napraviti limunadu. Trčat ću po kući. Probat ću pa makar kilometar, dva.

I tako navečer u 20:30 taman vidim priliku da do 21h protrčkaram po kući i onda stavim dijete spavati. I krenem, nadobudno. Uključim pametni sat na trčanje u zatvorenom, jer upravo to i radim. Trčim u zatvorenom. Krenem „krug“ da isprobam trasu. Krug oko kuhinje, uspon po stepenicama, kroz hodnik u dnevni i okret. Ok, ide nekako. Evo me već u drugom krugu. Dajem peticu maloj svaki put kad stignem na okretište u dnevnom boravku.

Najprije mi je to sve djelovalo kao nemoguća misija jer nemam percpeciju udaljenosti, a sat me zbunio i mislila sam da sam da nikako da dođem do 100 metara, a trčim već kao budala. Dijete se nadobivalo petica, a ja se nisam pomaknula s mjesta. Ali odjednom sat kaže, bravo Jelena, odradila si kilometar. Ja zbunjeno gledam…gdje?

E tada me oprao adrenalin. Super idemo na dva. I tako dva koraka, skok preko praga, pa 3 koraka, skok preko drugog praga, zaokret, pa 3 koraka, pa drugi okret, uspon po stepenicama, zaokret kroz hodnik, skok preko praga zaštitne pregrade za dijete, par koraka kroz dnevni, petica maloj pa natrag istim putem i  tako u krug, kad odjednom sat kaže 3 kilometra.

Možda laže, ne znam. Tempo koji registrira je moj pebej. Jesam li se toliko dala u nemoguće da sam ostvarila pebej? Nemam pojma, sat kaže tako. Ako i laže, briga me. Registrira kilometražu za moje Kornjače, a s obzirom na trk s preprekama, i da laže, svaki metar ove etape itekako će zasluženo ići Kornjačama. Idem i ne odustajem. 4 kilometra. Ok, kad sam već tu cilj postavljamo na 5. Skromna petica za Kornjače, ali meni velika kao kuća. I odradim ja tu peticu. I već planiram kadar za fotofiniš. I nekako mi je sumnjivo nizak puls, a ono trčim već 25+ minuta i odradila cca 5 kilometara.

Cilj ostvaren, stajem, dolazim do daha. Srce lupa, hoće iskočiti iz prsa. Sat kaže sve je ok. „Ma šta je ok p*** ti m***, ne mogu disati koliko divlja?“. Shvaćam da sam ne pretjerala, nego da sam se preforsirala do bola. Toliko me ponijelo, toliko sam uživala u tome što sam u nemogućim uvjetima stvorila priliku, da sam bila fokusirana samo na jednu stvar – daj sve od sebe i odradi svoju peticu – da sam sve ostalo stavila na „ignore“. Činjenicu da trčim u zatvorenom, prilično ograničenom prostoru, vrlo zagrijanom, da sam XY puta pretrčala strme visoke stepenice, da se nisam naročito pripremila jer petica nije bila ni u najluđem planu…

I povrh svega, opere me napad panike. Puls je u nebesima, da bi se spustio trebam se smiriti, a u meni nemir kuha kao u ekspres loncu. Ne mogu disati, a dijete me vuče za nogu „Mama, mama“ i guši me još više. „Sorry mužu, nisam dobro. Sat je kriv. Govorio mi je da sam dobro i ja sam mu vjerovala, a uopće nisam bila dobro. Tahikardija mi je proradila, a ja nisam znala i još sam se – kao zaigrano malo dijete – forsirala preko svojih granica jer sam vjerovala da mogu. Preuzmi dijete.“

Idućih sat+ vremena, upotrijebila sam sve tehnike koje znam da se dovedem u red. Najprije sam izašla vani i hodala da se barem malo smirim (zatvoreni prostor i nedostatak svježeg zraka još više su me izbacivali iz ravnoteže). Mrvicu sam bolje. Radim vježbe disanja i idem pod hladan tuš. Mrvicu sam bolje, ali još uvijek daleko od dobrog. Ponovno lagana šetnja i duboko disanje. Meditacija…

Ovaj suludi kućni mini-maraton je nešto što definitivno više neću pokušavati, a ako se opet odlučim, definitivno ću se bolje pripremiti i za početak i za završetak „utrke“. Pouka ove priče je: osvijestite svoje granice . Upoznajte svoje tijelo i slušajte ga. Nemojte granice olako shvaćati. Znam da smo se svi mi ovdje okupili da pomičemo vlastite granice, ali pritom nam svima na prvom mjestu treba biti sigurnost. Promislite dobro u što se upuštate i uđite pripremljeni. Trka će uvijek biti, prilika će uvijek biti, ali mi, mi živimo samo jednom i tijekom tog života trebamo biti nježni prema sebi. Ja sam to danas zaboravila, ali zato ovo pišem da se podsjetim.

U utrci uživo medicinska pomoć uvijek je dostupna i pri ruci, a kad trčimo ovako sami sa sobom, tko zna gdje i tko zna kad, ovisimo sami o sebi. Nemojte taj dio smetnuti s uma u pokušaju da u ovoj zamišljenoj utrci pobijedite svog najvećeg rivala – sebe. Pobjeda je u samom trčanju. Pobjeda je u ustrajnosti. Pobjeda je i u odustajanju u pravom trenutku. Pobjeda je u svakom novom danu u kojem se probudite i imate priliku ostvariti svoje snove.

 

Istrčala i napisala: Jelena Krpan

 

Scroll to top