Prošli sam vikend trčala amsterdamski polumaraton, utrku za koju sam se pripremala zadnja četiri mjeseca. Trebala je to biti utrka za zaokružiti prilično dobru trkaču godinu. Plan je bio ići ispod 2 h. Trenirala sam. Istrčala 27 km. Prestala sam piti alkohol. Trčala sam dionice, tempa. Želim si ovo, do te mjere da si želim previše. Umorna sam i pretrenirana. Tijelo ne može vise, glava još manje. Na 14. kilometru raspadam se skroz i završavam utrku s vremenom 2:01:17.
- Marketing -
Na cilju me čeka najbolji prijatelj. Tješi me. Uz malo nagovaranja, čak me uspijeva nagovoriti da poziram sa barem tu jednu fotku s medaljom. Meni nije do poziranja, nije mi do slavlja, samo želim doma. Zamatam se u deku, gledam u zid i plačem.
Prolazi nekoliko dana. Nalazim se s tim istim prijateljem na zasluženoj pivi. Sad sam već sposobna artikulirati zašto mi ovaj neuspjeh toliko teško pada:
– Ne znam kako da reagiram kad uložim trud u nešto, i ne ispadne kako treba.
– Sjećaš li se kako smo se mi upoznali? – odgovara mi protupitanjem.
Mislim se vraćam preko desetljeća unazad, na pretposljednju godinu faksa. Na faksu sam štreber student, koji nikad nije po ispit. Kao pravi štreber student odbijala sam četvorke ako sam smatrala zaslužujem pet. Nije mi bilo jasno kako se netko sprema za ispit – i ne položi ga. Sve dok se jednog dana nije dogodilo meni. Ni dan danas ne shvaćam točno kako, ali dogodilo se.
Baš kao ono poslijepodne nakon polumaratona otišla sam doma, zamotala se u deku i piljila u jednu točku u zidu. Tadašnji dečko tada dolazi do mene i predlaže plan – poznaje ovog jednog dečka, koji je super u tom predmetu koji sam ja upravo pala; pitat ćemo ga bi li učio malo sa mnom. Budući da nemam bolji plan, pristajem na taj pothvat. Upoznajem tog dečka i počinjemo učiti skupa. Svakim danom zastrašujuće gradivo postaje malo manje strašno, a mi dotle ubacujemo pokoju pauzu, kavu ili ručak. Pričamo o faksu, planovima nakon istog, ambicijama, muzici. Nekoliko mjeseci kasnije oslovljavam ga kao najboljeg prijatelja.
Kroz idućih par godina diplomirati ćemo, započeti karijere, upoznati trenutne partnere. Ja ću početi trčati. On će odselit u Nizozemsku, a ja u Irsku. Koristimo svu tehnologiju 21-og stoljeća da ostanemo u kontaktu. Viđamo se kad god uhvatimo priliku – u Hrvatskoj, Nizozemskoj ili Irskoj. Pričamo i dalje o životu, poslu, ambicijama, muzici. Gotovo 15 godina nakon tog neuspješnog ispita, prije nepuna 4 mjeseca, selim i ja u Amsterdam. Sada živimo 3 minute hoda jedno od drugog.
Mislima se vraćam u sadašnjost, nasmijem se i odgovaram mu na pitanje:
– Upoznali smo se jer sam failala.
– I da nisi pala ispit mi sad ne bi pili pivu u Amsterdamu nakon tvog polumaratona?
– Ne bi.
E da, taj ispit – na drugom roku sam ga položila sa vrlo solidnom četvorkom.
Priča o nepoloženom ispitu ovdje završava, a priča o solidnom prijateljstvu se nastavlja. A moj half ispod 2 h? Jedva čekam da vam jednog dana ispričam što će izaći iz te priče.
Maja Grubić