fbpx

U startnom paketu – PoKRENI by GRAWE poklanja vam knjigu “Dnevnik netrkača”

U (punom) startnom paketu Proljetne lige dobit ćete jedan mali poklon koji vam daruje GRAWE, odnosno njihov projekt PoKRENI, koji je nastao iz sličnog razloga kao i ova naša i vaša mala zajednica – da okupi početnike rekreativce, motivira ih da se pokrenu, naprave prve trkačke metre i da ostanu aktivni bez obzira na doba dana, godine i vremenske prilike i neprilike.

 

Radi se o knjizi Siniše Marekovića “Dnevnik netrkača”, dnevničkim zapisima jedne osobe koja se sprema za polumaraton od apsolutne nule i prolazi sve ono što jedan početnik može proći – od uspona, padova, introvertnih osvrta na smisao postojanja i smisla nošenja rezervnih gaća na trening.

Kako bih vam otprilike dočarali o čemu se radi, evo njegovog prvog upisa u dnevnik, na dan kada je odlučio početi trčati.

 

Srijeda, 5. 10.

1. TRENING

Ipak se kreće(m)

Bila je to duga godina dana u kojoj sam uspio pronaći barem 400 razloga zašto se ne početi baviti trčanjem – od toga da je to dosadan sport, preko činjenice da nemam adekvatne tenisice pa sve do toga da to sigurno nije dobro za moja koljena. I čisto dobro mi je išla ta autosugestija dok se nisam počeo malo informirati po internetu.

Prokleti Google.

Uglavnom, nakon spomenutog kontempliranja, pala je odluka da stavim u pogon svoje atrofirane mišiće i upišem jesensku školu trčanja koja na svojim stranicama optimistično najavaljuje da će mene i ostalih stotinjak guštera pripremiti za polumaraton u Veroni. Nije da nasjedam na propagandu, ali moram priznati da mi se probudio neki dišpet prema samom sebi i odlučih reći dosta gledanju jedne sezone dnevno dragih mi serija na Netflixu – idem prema Veroni, pa kud puklo.

Najlakši dio cijele priče bili su upisi – ugodno ćaskanje s trenerima, upoznavanje novih patnika sa što-ja-ovdje-radim izrazom lica i skupljanje novih informacija glede prvog treninga.

Iskreno, sada mi se čini da je moj polumaratonski cilj više nego izvediv, ali lako je to pričati kada je jedino što si napravio da si stavio potpis na upisnicu u klub. No, ajd… baby steps.

Nisam se zadržavao i otišao sam doma meditirati i iščekivati srijedu kada je bio na rasporedu prvi trening.

I to se dogodilo. Nisam trčao za tramvajem, nije me gonila policija… trčao sam rekreativno. Da mi je netko rekao da ću krajem te godine biti na nasipu okružen gomilom “sektaša” kako ih rado zove populacija koja na nasipu provodi slobodno vrijeme šetajući pse, sigurno bi rekao da je lud. Ali eto me. Trčim. Hura?

Lagao bi kada bih rekao da je bilo teško jer se na prvom treningu izmjenjuje trčanje i hodanje po dvije minute, ali ne bih lagao kad bih rekao da sam na kraju zadnje dvije minute bio malčice bez daha. Ali neka, počelo je počelo i nisam imao ništa protiv naknadnog rastezanja zbog kojeg danas imam veći muskulfiber nego od trčanja.

Pitanja koja smo kasnije postavljali trenerima svodila su se na to što sada smijemo jesti nakon treninga, koje tablete piti protiv bolova u mišićima i, najpopularnije pitanje u trčanju, kako disati? Sve odgovore smo dobili, ali je ipak onaj na zadnje pitanje o disanju bio najpraktičniji – dišite i na uši ako vam je tako najlakše. Ja samo odlučio disati na usta. Uši su mi premale.

U subotu je navodno na rasporedu neko malo produljenje trkačkih segmenata, pa da vidimo kako će to ispasti. Za sada sam još uvijek jako nabrijan na polumaratonsku medalju.

 


I to vam je to. Tako iz treninga u trening, iz tjedna u tjedan… i nećemo vam otkriti je li ovaj trkač došao do svog cilja – za to ćete trebati pročitati ovaj napeti trkački triler do kraja i sami saznati.

I nadamo se, kao što često volim reći, da će bar jednog od vas ovi redovi pomaknuti s mjesta, jer ako se to dogodi, misija je (opet) ispunjena.

Scroll to top