Trčim zato jer sam jednog dana shvatila da mogu. Shvatila sam da mogu, iako sam godinama vjerovala da ne mogu. Shvatila sam da je lako pomicati granice i od tad sam ih postupno počela pomicati u svakom aspektu svog života. Shvatila sam da granice zapravo ne postoje, već da ih mi sami sebi postavljamo.
Bila sam osoba koja je vjerovala da ne može pretrčati ni 100 metara. Pri svakom pokušaju bila bih toliko zadihana i iznemogla da sam to jednostavno prihvatila kao svoju istinu – ja to ne mogu. Onda se desio taj klik, pojavilo se moje “6 pack” pleme mama, žena, majki, kraljica koje su me motivirale da nađem sebe i zahvaljujući njima, i svemu što je nakon toga uslijedilo, a posebno zahvaljujući Željki i Anabeli koje su vjerovale da sve mi koje smo počele trenirati prije “5 minuta” možemo istrčati Fužinarsku lisicu, ja sam odlučila probati.
I uspjela sam. Od te prve Lisice 2020, iz dana u dan, pomičem granice, pronalazim sebe i spoznajem da je trčanje jedan prekrasan put samospoznaje koji uvijek daje rezultate kad iskreno znaš zašto trčiš. I zato je ovo pitanje toliko genijalno i toliko moćno, a moj pravi odgovor je – trčim da bolje upoznam sebe, svaki put sve više i više ❤. Zašto trčim ovu Ligu? Zato što mi daje priliku da budem dio one energije koja je prisutna u trenutku utrke uživo, onaj osjećaj postignuća, ona motivacija da trčim kad mi se i ne da, ona obveza koju sam obećala sama sebi i za koju moram pronaći vrijeme u svom prenatrpanom rasporedu, zato što zbog posla, djeteta i svega ostalog trenutno nisam u prilici ići na utrke, a Liga mi sve to pruža plus još malo više 😉.
Zaboravila sam da sam kao dijete – tamo negdje u 2. ili 3. razredu osnovne škole istrčala Uljanikovu utrku u Puli, onu dječju, ali nije ni ona bila neki piece of cake, meni tad. I sad se upravo prisjećam toga da sam prvi put u cilj ušla negdje 25. po redu, a drugi put negdje iza 80. mjesta. Ne znam reći kada, zašto i kako, ali negdje putem izgubila sam svoje samopouzdanje koje kao dijete imamo u startu, a onda ga pod utjecajem života, okolnosti, nesvjesnih postupaka naše okoline (nekad čak i onih u najboljoj namjeri) pomalo gubimo.
Dan po dan. I neki ga ne izgube skroz, neki ga nađu putem, ali meni na kraju od njega nije ostalo ništa. Tu negdje u to vrijeme, dijagnosticirali su mi misteriozno zdravstveno stanje, kvrgu (masno tkivo), nešto… nebitno, smješteno iznad mog lijevog oka, u području obrve, koje se prilikom svakog fizičkog napora punilo i naraslo bi na veličinu oraha. Godinama su me proučavali kao kakvog laboratorijskog štakora, svaki novi doktor, stažist, tko kod bi mi došao u susret, svi su to pipali, divili se tome, čudili se i svi su bili oduševljeni izazovom da otkriju što je to. Nisu imali pojma je li zloćudno, ali svi skupa nadali smo se da nije. To je tako trajalo godinama, od 2. ili 3. r. osnovne škole pa negdje do 3. razreda srednje škole.
Rekli su mi da se ne smijem baviti nikakvom tjelesnom aktivnošću, oslobodili su me tjelesnog (tad sam bila sretna zbog toga, sada mogu reći samo – OMG 😔). Rekli su mi da ne mogu i ja sam im povjerovala. Nikada to nisam dovodila u pitanje i to sam prihvatila kao istinu do te mjere da sam evo i zaboravila da sam ikada mogla trčati.
Krajem srednje pojavio se doktor dovoljno siguran u sebe da kaže – mi ćemo to otvoriti, vidjeti što je i tada ćemo znati kako da to riješimo. Na kraju priče, to je bila jedna obična urođena cista, koje se prilikom jednog pada “isprovocirala” i počela se mijenjati, a tijekom godina se toliko ispreplela sa živcima oko sebe da je njezino uklanjanje bilo jako zahtjevno i komplicirano. Tad nisu znali hoću li imati funkcionalni kapak ili zatvoreno oko, hoću li izgubiti osjet u polovici svoje lubanje ili ne.
Ja sam bila sretna da je sve to konačno iza mene i vjerovala sam da će sve biti ok. Šest mjeseci mi je jedan dio glave bio utrnut, ali to se popravilo i sad imam samo 1% te utrnutosti. Kapak radi savršeno. Obrve mi pola fali i to me je godinama opterećivalo, ali što sam ja više bila ok s time, to su ljudi manje primjećivali očito – da fakat nemam pola obrve 😂. Doduše obrvu ne mogu spustiti, taj živac ne radi i zato se fizički nikad ne mogu namrštiti jer mi jedna obrva uvijek ostane gore 😂😂😂. Dakle, imam neke fizičke posljedice, ali one su totalno nebitne, a sad evo tek pronalazim i neku super inspiraciju u njima.
Ono što je sigurno ostalo to su mentalno posljedice. Godina sam vjerovala odraslima i doktorima koju su stvarali sliku svijeta u kojoj ja puno toga ne mogu. Godinama sam bila “čudak” koji se svojim “orahom” iznad oka nije mogao uklopiti. Fora je u tome što se to nije uvijek vidjelo, ali kada bih se ja počela smijati, ono valjati se od smijeha, ljudi bi postajali sve ozbiljniji oko mene jer bi se moj “orah” tada počeo ukazivati. Zaboravila bih na to svoje “breme” i kad bi ono iskočilo, ljudi bi se naglo uozbiljili i na njihovim licima bi osmijeh nestao, a pojavio bi se strah, odbojnost… razni spektar negativnih emocija. U onim trenutcima kada sam ja bila spremna to zaboraviti, okolina me je stalno podsjećala na to.
Danas znam da je to jedan od razloga zašto sam se prestala smijati. Kao osoba koja se više ne smije i kao osoba kojoj je skoro sve zabranjeno i koja na neki način živi pod staklenim zvonom u najvažnijim trenutcima stvaranja identiteta – ja sam izgubila sebe. I kad su mi konačno dopustili da se smijem, da radim sve što poželim, dignuli to stakleno zvono – za mene je bilo prekasno. Ja sam povjerovala da je sve ono što su mi govorili istina i od tad znači oko 2000. pa do danas 2021., kada sam mogla uzeti svoj život u svoje ruke, ja to nisam napravila i prepustila sam se strahovima. Oni su rasli iz dana u dan, sve više i više i narasli do razine opsesivno kompulzivnog poremećaja koji je bio u paketu sa blagom depresivnom simptomatikom.
S jedne strane ništa posebno, ja sam cijelo vrijeme bila visoko funkcionalna osoba, a s druge strane, sve što sam radila prolazilo je kroz taj filter mojih strahova i zbog toga mi je sve što sam radila bilo trostruko teže nego drugima. Jedan običan izlazak iz stana meni je u najgoroj fazi života trajao 45 minuta (eh da sam ih barem koristila na trčanje, u kojoj bih formi sada bila 😂😂😂) i više puta tijekom godina tražila sam pomoć da se toga oslobodim, ali bez rezultata. Nemojte me krivo shvatiti, ja nisam bila osoba zatvorena u kući, ja sam radila, ja sam bila aktivna u različitim aspektima života i ja sam unatoč svemu imala i impresivne rezultate iza sebe, ali sam imala 0 samopouzdanja, 0 vjere u sebe i sve mi je bilo abnormalno teško.
Onaj trenutak kad sam ja po prvi put nakon svih tih godina počela vježbati i trenirati (na nagovor drugih mama koje su kao i ja tada rodile unazad 3-5 mjeseci) bio je trenutak kada sam ja konačno počela preuzimati odgovornost za sebe. Trenutak u kojem sam istrčala svoju prvu Lisicu bio je trenutak u kojem sam počela vjerovati u sebe, a godinu dana kasnije, kada sam ponovila svoj rezultat unatoč postkorona kroničnom umoru i nemogućnosti treninga i nizu drugih okolnosti koje mi nisu išle u prilog, tada sam sama sebi dokazala da mogu sve što odlučim. Pa i desetku za DM humanitarnu utrku, iako nikad nisam istrčala više od 6.
Točno u tom trenutku moga puta do promjene, okolnosti su se položile tako da upišem mindfulness koji mi je pomogao da se oslobodim svih svojih strahova, svoje anksioznosti i da se sprijateljim sa svojim OKP-om. Sada sam konačno osoba koja želim biti, a trčanje je poklon sebi – kao briga o tijelu i kao oblik meditacije odnosno kao briga o umu/duhu/mentalnom koji su oboje godinama bili sustavno zanemarivani. I zato trčim, jer mi je trčanje omogućilo da ponovno upoznam onu najbolju verziju sebe koju sam negdje putem izgubila, i zato što mi svaki put iznova daje nove i prekrasne spoznaje o samoj sebi, o vlastitoj snazi i smislu života.
Nisam planirala pisati ovako otvoreno i ono što sam mislila prvotno napisati bilo je usmjereno na to kako kroz trčanje u svakom trenutku pronaći motivaciju za onaj trenutak kada više ne možemo, ali priča koju je M. podijelila odredila je da ova moja priča ode u jednom sasvim drugom smjeru. I zato draga M., bravo što trčiš NA SVOJ način, bravo što ne odustaješ, bravo što tražiš način da promijeniš sve ono što te ne čini sretnom, a evo ti sad i jedan konkretan, uspješan i stvaran primjer da je moguće doći na to sretno mjesto mira sa sobom kojeg svi, svjesno ili nesvjesno, tražimo.
Ja vjerujem u tebe, a vjerujem da i cijelo pleme vjeruje u tebe i kad god zapneš, a i to je normalni i očekivani dio puta do cilja pa tako i puta do promjene, sjeti se koliko ljudi ovdje navija za tebe i kornjača i svih drugih životinja i obećaj sama sebi da nećeš nikada odustati i da ćeš pronaći svoj način da upoznaš sebe, svoje talente i da živiš život punim plućima. I ne zaboravi najvažnije, kornjači možda treba dugo, ali ona uvijek dolazi do cilja, i to kao pobjednik. I zato si i ti tu, da pobijediš sve one dijelove sebe koji ti ne koriste i da ih ostaviš iza sebe u trenutku prelaska ciljne ravnine. Radujem se iskreno tvom uspjehu, a jednom kad kreneš s Raba prema svojoj kući dođi na kavu u Gorski kotar ili ju možemo popiti u Rijeci, ali u svakom slučaju to je jedna kava kojoj se veselim. ❤🙏
Piše: Jelena Krpan