“Suze mi teku od smijeha, ako prestanem da se smijem, ostat će samo suze…”
Kad bi me netko prije pet godina pitao što mislim o trčanju, najkulturnije rečeno, rekla bi da su ljudi koji trče “čudaci”. Korak za korakom, sam sa sobom, samo se krećeš negdje bez nekog cilja, ništa se ne događa osim što ideš negdje, a ni sam ne znaš gdje. Totalno besmisleno i u najmanju ruku dosadno. Eh da mi je tada netko rekao da će mi to promijeniti život, samo bi se slatko nasmijala.
Užurbani životni tempo gdje se ni ne okreneš, a prođe tjedan, gdje nam je glavno pitanje dana bilo što ćemo poslije posla ili gdje ćemo na sljedeće putovanje, zamijenila je crna dijagnoza iz vedra neba da suprug ima karcinom koji je već metastazirao na limfne čvorove te da moramo krenuti s liječenjem što je prije moguće. E kako se u tom trenutku vrijeme zaustavilo, kako je sve odjednom postalo nebitno, a dotada najveći problemi postali su sitnice. Milijun misli i emocija su mi bile u glavi… Sumnja, tuga, strah, bol i strepnja su se izmjenjivale, tona pitanja, a odgovora nigdje.
Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima? Kako se može razboljeti osoba koja je sto posto u sportu, živi i hrani se zdravo? Shvatila sam da od traženja krivca i ljutnje na cijeli svijet nema ništa, nego valja dati sve od sebe i zajedničkim snagama se izvući iz pakla u kojem smo se nalazili.
U slučajevima ovako teških dijagnoza doktori kod mladih ljudi savjetuju razgovore sa stručnom osobom: i pacijent koji boluje da si barem malo olakša bol kroz koju prolazi, i osoba koja kroz cijeli proces prolazi uz njega kao potpora. Pomisao da moram sjediti u nekoj sobi s meni nepoznatom osobom i pričati o svojim osjećajima dok se sve oko mene ruši, u meni je izazivala užasnu paniku i nelagodu te sam ideju kao takvu odmah prekrižila.
Razmišljala sam što mi može dati barem malu slobodu, da nisam u zatvorenom nego u prirodi, a opet da ne moram ni sa kim razgovarati. Odgovor se pojavio sam od sebe, uzela sam tenisice i postala baš ona osoba kojoj sam se do prije koji mjesec dana čudila. Postala sam ČUDAK.
Dan za danom, kilometar za kilometrom, svoje tijelo sam iscrpljivala do krajnjih granica. Dok je on ležao u bolnici gdje su se samo izmjenjivale boce s kemoterapijom, ja sam se borila sama sa sobom. Upale pokosnica, otečeni zglobovi, upaljene tetive, grčevi, ali sve je to bilo jedno veliko ništa u usporedbi s nemirom koji me razdirao u prsima, od kaosa u glavi od kojeg su se dlanovi znojili, a usta sušila. Tada je to bio jedini način borbe s nečim što nisam mogla ni zamisliti da se događa upravo nama i da je to naša stvarnost.
Dubina maksimirske šume je jedino mjesto gdje sam bila svoja. Daleko od bolnica, bijelih odora, daleko od pitanja gdje se ne nadziru odgovori, daleko od svih. Samo ja i zvuk mog disanja. Što je bolest slabila, ja sam bila jača, kao da sam istrčala to “smeće”.
Mjeseci su prolazili, vrijeme je odradilo svoje, zajedničkim silama i znanjem doktora smo sa sretnim ishodom priveli kraju i tu mučnu priču, a mi smo ostali nikad zahvalniji što smo iz ove velike životne borbe izašli kao pobjednici.
Ja trčim i dalje, ali živim za dan kad će mi trčanje biti čisti gušt, a ne samo surova potreba.
Hvala trčanju što me naučilo strpljenju, vjeri u sebe, što je sačuvalo moje mentalno zdravlje, a najviše hvala što me naučilo da teška vremena nikad ne traju, ali da traju izdržljivi ljudi.
I zato kad šećete obližnjim parkom ili cestom i kad vidite nekog “čudaka” koji samo trči, nasmijte mu se, dobacite mu bravo, jer možda taj “čudak” upravo istrčava najteže trenutke svog života.