Dajmo šansu trčanju, dajmo šansu sebi!

Dragi moji PLAVI, dragi moji ZELENI, dragi organizatori, hvala vam! A na čemu? PET, PET, JEDANAEST, PETNAEST – moji su prijavljeni rezultati u prva četiri kola. Ni u snu nisam mislila da ću ustrajati i uspjeti.

 

Niski krvni tlak, vrtoglavica, umor i pospanost, pokočenost i bolovi u kralježnici, i tako – godinama. A onda sam ovoga ljeta, nakon dugog niza godina, odlučila učiniti nešto za sebe. I pojavili ste se Vi. Ljetna liga Hrvatska trči. „Savršeno.“, pomislila sam. „Upravo mi je to potrebno.“ Grupa ljudi kojima je trčanje stil života i grupa ljudi koji su se, poput mene, iz raznih razloga odlučili pokrenuti i kojima su potrebni pomoć i podrška.

Iako živim pokraj rijeke, odlučila sam biti dio plavog tima jer obožavam more, a i svaka rijeka, kako pjeva Meri Cetinić, ide moru svom i nema ljepših pjesama od onih ispjevanih o moru. Bila sam presretna kada su stigli majica i startni broj i nekako sam, osim želje, volje i čvrste odluke u srcu, u cijeloj ovoj inicijativi osjećala i onu zadaću da ne iznevjerim tim.

Svoju misiju: TRČIM KOLOVOZ, kako sam je nazvala, podijelila sam u tri tematske etape.

1. do 10. kolovoza: MOJIM GRADOM I RODNIM KRAJEM

12. do 19. kolovoza: MORE, MORE MOJE!

20. do 31. kolovoza: POSTAJEM LI „TRČOOVISNIK“?

 

MOJIM GRADOM I RODNIM KRAJEM

U ovoj sam fazi trčala dionice po pet kilometara: 9 dana i ukupno 45,20 kilometara.

Živim u Glini, gradu u kojem je 26. lipnja 1991. napadom na policijsku postaju počeo, a 7. kolovoza 1995. predajom 20. Kordunskog korpusa generalu Petru Stipetiću i završio Domovinski rat. Kako se ove godine obilježava velikih 25 godina od završetka rata i kako je Glina, nakon Vukovara, najviše stradala po pitanju ubijenih i nestalih, svoje sam trčanje posvetila upravo njima: hrvatskim braniteljima, policajcima, civilima… Trčala sam svojim gradom bana Josipa Jelačića i gradom u kojem je skladana hrvatska himna, okolnim selima u kojima su srušene crkve i kapele i u kojima se nalaze masovne grobnice i još uvijek prisutni tragovi i rane rata. Jeste li znali da je upravo u Glini stradao i prvi novinar u Domovinskom ratu? Bio je to stranac, Nijemac Egon Scotland. A onda sam na blagdan svetoga Lovre otišla u svoju Posavinu i svoje rodno selo Mahovo i trčala za njega: svojeg prijatelja kojeg više nema i koji je u 23 godini, kao hrvatski branitelj, bio jedna od prvih žrtava „Oluje“. Hvala im!

 

MORE, MORE MOJE!

I konačno! Nakon završenih upisa u srednju školu i kasnog odlaska na godišnji odmor, obitelj se našla na moru. Najljepšem i najdražem na svijetu. Dugoočekivano beskonačno plavetnilo našlo se pred nama. I mislim da je već ova faza lagano počela davati odgovor na ovo pitanje iz treće etape jer, osim konačnog vremena s obitelji, intenzivno sam svaki dan razmišljala kada ću i gdje trčati. U ovoj fazi velika mi je podrška bio moj budući maturant Ivan i zajedno smo istrčali 27,36 kilometara.

Na blagdan Velike Gospe nismo trčali, a onda sam poslijepodne rekla kako bih ujutro pokušala istrčati svoj prvi CENER. Nasmijao se i rekao: „U redu. I…definitivno idem s tobom, čisto da ima netko, ako bude potrebno, tko će pozvati hitnu pomoć.“ Bio mi je izrazito velika podrška. Usmjeravao me i poticao, puštao glazbu i dozirao vodu, određivao dionice vrlo zahtjevnog puta uzbrdo/nizbrdo i uz njegovu sam pomoć uspjela istrčati 11,270 metara. Fantastičan završetak vrlo kratkog ljetovanja jer su obveze u školi zahtijevale povratak.

 

POSTAJEM LI „TRČOOVISNIK“?

U našoj grupi vidjela sam da su neki od vas dobili famozne: ne otvaraj prije 29.08.2020. kuverte. Eeeee… koje li sreće kada me ista dočekala na kućnoj adresi!

Po povratku u Glinu, nastavila sam trčati našim selima, a svoj drugi cener, točnije 11,1 kilometar, istrčala sam posljednjega dana godišnjega odmora. U petak i u subotu išla sam lagano sa peticama: prvo ujutro 5,70, a onda navečer sa 5,09 i ta subota 22. kolovoza bio mi je najteži dan kolovoza. Izrazito sparno, naporno i teško. Već na pola puta zažalila sam što nisam toga dana uzela odmor jer… u nedjelju ujutro odlučila sam postaviti ljestvicu više. Odlučila sam prohodati/istrčati 15 kilometara. Nakon razgibavanja petnaestak minuta u dvorištu i pogleda prema oblačnom nebu, pomislila sam kako bih možda mogla uspjeti. Bilo je svježe i lako se disalo. No, teren je bio poprilično zahtjevan; ravnica, brežuljci, šuma, asfalt, makadam… Kako mi je cilj bio „natući“ kilometre za plavi tim, te činjenica kako sam ipak početnik, dionicu sam ostvarila kombiniranjem: 1 kilometar trčim, 200 metara brzo hodam te hodam na svakom većem usponu. Negdje na 11 kilometru uslijedila je nizina prema Glini i onaj osjećaj da bih mogla uspjeti (familly je doma bila u pripravnosti da uskoči ukoliko bude potreban prijevoz 🙂 )

No, uspjela sam!!! Zapravo, kad sam ušla u svoje dvorište, imala sam osjećaj da bih mogla još više, no onda je, ipak, prevladao razum. Za sada ti je dovoljno!!!

A što ovoga tjedna? Što uoči 5. i posljednjeg kola?

Iako sam, prema dosadašnjim dionicama zaključila kako sam definitivno jutarnji tip, povratak na posao otežava mi trčanje ranom zorom pa ću ovoga tjedna hodati/trčati večernje petice. Za vikend planiram dati sve od sebe za svoje „plavce“… i uf, misli mi okupira pojam… HALF!!! Zanimljivo, no donedavno nisam ni znala što to znači. Bilo bi lijepo otvoriti „Štrumpfeta kovertu“ i s tim ostvarenim ciljem staviti 29. kolovoza 2020. oko vrata svoju beskonačno plavu medalju, no, na tom putu, trudit ću se prvenstveno slušati svoje tijelo, a tek onda srce jer, poznavajući sebe, srce bi moglo željeti puno više, a za to nisam spremna.

I na koncu…

U životu i ljudima, i trenutcima, i prilikama često dajemo šansu. Ponekad, unaprijed svjesni promašenosti pa čak i pogubnosti po nas same, dajemo je ponovno i ponovno i ponovno. Ono za čime žalim jest, to što svojim koracima iznad tla, koji se tako malo, a opet tako mnogo razlikuju od običnoga hoda, odavno prije nisam dala šansu. A trebala sam. Davno, davno prije sam trebala.

I, iako je užasno teško bilo krenuti i pokrenuti se, biti redovit i ustrajan, ona dvojba: prekinuti ili nastaviti, nestala je jednoga jutra u kojem shvatiš kako više ne ponavljaš onaj poznati manevar: spusti desnu – priključi lijevu i tako niz dvadeset stepenica.

I postaviš si pitanje: Kako prestati? Kako prekinuti nešto što ti donosi zadovoljstvo samom sobom i dobro tvome tijelu?

U 44. godini cilj mi nisu vrhunski rezultati i spektakli. Cilj mi je ne padati u nesvijest i ne završiti nekoliko puta godišnje na fizikalnim terapijama, a bila sam na tom putu.

Počela sam iščitavati literaturu o trčanju, o prehrani i onako se našla pred pitanjem: Pretvaram li se u TRČOOVISNIKA? Ako je to tako, drago mi je.

Dragi moji PLAVI i dragi moji ZELENI, hvala vam!

Hvala Vam na svakoj vašoj fotografiji i na svakom Vašem rezultatu koji je bio izrazito motivirajuć i poticajan. I molim organizatore ove prekrasne inicijative da nas ni u jednom godišnjem dobu ne ostave samima. Maštoviti su i kreativni oni. Vjerujem da i neće. 🙂

A… „ne otvaraj kuvertu“? Strpljenje je također jedna od bitnih odlika trkača, nije li?

U mojim je nogama… trenutno… 110,76 istrčanih kilometara.

Danas. Već sutra će ih biti više. 🙂

Dajmo šansu trčanju! Dajmo šansu sebi!

Piše: Marija Margušić-Novosel, prof.

Scroll to top