Moja priča s trčanjem počinje s događajem koji me “obilježio” za cijeli život. Kao student 2010. godine, tada PFOS-a na kraju prvog semestra (tjedan dana predavanja do kraja), na putu do studenske menze STUCA bivam uboden nožem u prolazu s leđa. Uradila je to psihički poremećena osoba, a ja sam se samo našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. U sekundi mi se život okrenuo – od sreće što sam položio prvi ispit do borbe za život.
Prilikom uboda nastradala mi je jetra što je izazvalo obilno unutarnje krvarenje. Da bi me spasili tj. sanirali štetu, kirurški mi rade rez od ispod pupka pa sve do prsa. Još uvijek pamtim svaku sekundu ta tri kritična dana (deset dana sveukupno bolnice), osobito bolove koje sam trpio, toliko da sam zube “grizao” iako sam bio pod maksimalnim dozama medikamenata.
- Marketing -
Također, ono što mi se najviše urezalo i što si nisam mogao dugo oprostiti su suze roditelja, a i drugih dragih ljudi koji su vidjeli moje ožiljke, osobito oni koji su me vidjeli tada s cijevima koje izlaze iz mene (cijevi drenova iz trbuha, cijev sa vrećicom iz nosa-sonda u želucu, kateter, 4 branile – na svakoj ruci po dvije, na njih su bile spojeni bočice antibiotika, infuzija i na jednoj u operacijskoj sali jedinica krvi).
Taj događaj je kasnije kod mene povećao učestalost migrena s aurom i “djelomičnom paralizom”, da ne spominjem probleme sa spavanjem, s povratkom studiju, kretanja u grupi ljudi tj. gužvi… Terapije koje sam dobio od neurologa (tablete za migrene, nikad kod psihijatra nisam bio), bile su bez uspjeha i tada mi je on savjetovao neka probam s nekim hobijem.
Nakon toga sam neko vrijeme “lutao”, bilo je raznih hobija dok jedan dan nisam jednostavno otišao na svoju, već grupi Hrvatska trči poznatu, industrijsku zonu Trnovača i počeo trčati, što je i pomoglo tj. smanjilo učestalost migrena.
Kroz godine uslijed problema sa lomom ruke i operacijskim zahvatima koji su to popratili vraćao sam se nekoliko puta trčanju do pojave COVID-a.
Krajem 2020. godine zahvatio me COVID, samo oboljenje nije bilo toliko strašno – dosta jača gripa tako bih opisao. Problem je nastao tri tjedna nakon preboljenja, to vi trkači još bolje znate kada u mirovanju od prijašnjih 47-55 otkucaja srca, otkucaji su skočili na 130-160, a na trenutke veći broj otkucaja u mirovanju. Na kraju posljedice prve infekcije COVID-a kod mene su terapija za srce koje i dan danas koristim i pod kontrolom sam doktora. Pokušavam se vratiti 2021. godine trčanju i sve što sam uspio je dva trčanja od po 2 km jedva, nakon čega mi se redovito vraćala migrena.
Krajem 2021. godine, na samu staru godinu dolazi do mog pogoršanja, koje je rezultiralo konstantnim migrenama zajedno s glavoboljama i javlja se problem opće sa hodanjem (vrtoglavica, ravnoteža…), na kraju se ispostavilo posljedica druge COVID infekcije (također se javlja i gubitak dijela pamćenja, “blokade”, moždane magle, a i dan danas se borim s time).
Do 3. mjeseca 2022. godine visim po doktorima, snimanjima, uvedena terapija za migrene isprva uspješna, trenutno samo djelomično i konačno sam počeo trčati 2 po 2 kilometra, a sve je “krenulo” trčanjem na Uskrsni ponedjeljak i od tada do danas nisam stao.
Najviše je mom povratku trčanju nakon COVID-a i rezultatima pridonijelo nekoliko osoba (jedna od njih me “upoznala” sa Hrvatska trči, sa jednom sam dijelio stazu, a sa jednom sam se upoznao u svom gradu zbog grupe Hrvatska trči), zajedno sa čitavom grupom Hrvatska trči i njenim članovima.
Ono što me tjera za nastavak trčanja je inat svemu što mi se dogodilo i sa čime se i dalje borim – migrene, trenutno učestale, bolovi na ožiljcima kod dugih staza, zajedno s bolovima jetre na mjestu uboda, primjenjujem stisak kako bi ih ublažio. Našao sam svoje “društvo trkača – moje sorte ljudi” u Slatini, to su članova Divlje lige, isto kao i članovi grupe Hrvatska trči, osobito borci čija snaga i priče me inspiriraju.