Od kuda krenuti… najbolje samog početka. Od djetinjstva sport je sastavni dio mog života, bilo je tu svega, ali najduže se zadržalo plivanje i ronjenje s kojim sam započela u srednjoj i sav onaj srednjoškolski bunt ostavila sam na bazenima i u vodi. Voda je bila moj teren, moja oaza mira, moje sve. Već tad sam shvatila da je sport nešto što mi omogućuje nositi se sa bremenom svakodnevnog života.
- Marketing -
No, uvijek ima nešto što mijenja život iz temelja. Prvo dolazi udaja za muža koji neki plivač i koji ne uživa u vodi kao ja, pa eto ljubavi radi prilagođavam se njemu, pa vozimo bicikl, rolamo, badminton, no moje plivanje je stalo. Hvata me nostalgija pomalo, jer ja sam „ja“ kad plivam. Dolazi prvo dijete, pa ne stignem više misliti toliko o tome. Polako se vraćam rolama, badmintonu, šetnjama sa psom… bitno da je neki muving.
Ali, stiže trenutak kad se svijet okreće ma ne naopačke nego 360 puta naopačke. Druga trudnoća, dvoje djece odjednom, stižu twinsi. Aaaaaaaaaaaaaaaa! Sve je to divno i lijepo, ali s njima stiže i jedan sasvim novi svijet. Jedan od blizanaca rođen je s nizom teškoća, odjednom je stao moj svijet, a sve se počelo kretati oko vježbi, terapija, pregledi kod neuropedijatra, psihologa, logopeda, defektologa, samo slušaš kako neće moći ovo ili ono.
Tu je i ono najteže, dijagnoza na A koja baca jednu cijelu tonu tereta na jedan normalni život koji smo do tada imali. Muž koji je vječito na poslu, jer treba pokriti sve te terapije kod privatnika s obzirom da nam je zdravstveni sustav u banani. Moj posao u školi čeka i traži svoje, djeca traže svoje, svi traže svoje, a ja?? Ja tonem polako i nestajem. Kile se gomilaju, nezadovoljstvo raste, nemam vremena za ništa, ne stižem obaviti ni ono što moram, a kamoli nešto drugo. Osjećam se nesposobno jer doma ništa ne stižem, jer dijete ima teškoće, jer ne uspijevam biti ono na poslu što bi htjela…
Ali nećemo o tome dalje, ovo je ipak priča o trčanju, jel’ tako. Naravno da sam shvatila da moram nešto promijeniti jer ovako samo tonem. Došlo je doba korone, sve zatvoreno, ljudi su depresivni, no moć upravljanja životom u mojim je rukama, pa idemo. Krenula sam hodati, djeca su porasa dovoljno da me mogu pratiti na biciklima. Mjesecima sam hodala, a oni tako uz mene ili bolje rečeno ja za njima. Meni aktivnost, njima aktivost. Bingo za sve!
Svaki dan se lakše nosim sa bremenom života, stvari dolaze nekako na svoje, ja zadovoljnija, dijete i više nego dobro napreduje. Postajem polako ona osoba prije djece, problema itd. Vidim da mi hodanje postaje sve lakše, pa odlučimo krenuti sa planinarenjem. Toliko nam se sviđa što nedjelje provodimo vani i da vrijeme utrošimo jedni na druge da nam to postaje nedjeljni ritual, te smo ljubav prema prirodi prenijeli i na djecu. I eto još jedne vrste terapije za dijete, a da ni ne zna.
Kondicija se polako vraća, a jedan dan mi doleti misao, mogla bih početi trčati. Besplatno je (oooo kako sam se tu prevarila😀😀😀), trebam samo tenisice i dobru volju, a to imam. 3,2,1 i krećem. Kad se samo sjetim svojim početaka u šumici pokraj groblja, da me nitko slučajno od poznatih ili učenika ne vidi, jer bude me sram, iako ne znam točno čega.
Kako je to trčanje teško, sve me boli, ali ja sam osoba koja ne odustaje lako, pa tako i ovdje neću. Pa proširujem stazu na dva kilometra, obično kad padne mrak jer, što ako me netko vidi. Zaradila sam sve moguće upale koje završavaju na itis. Tko bi rekao, trčim, vježbam, radim na sebi ali osjećam se k’o invalid. Jedva hodam nakon trčanja. No hvala Bogu na fejsu, razno raznim grupama i dobroj prijateljici sa savjetima – počinjem proučavati svijet trčanja, što je dobro, a što nije. Kako treba trenirati. Saznajem i za ljetnu ligu Hrvatska trči, za virtualne utrke, prijavljujem se na svoj prvi kros.
Prvo sudjelovanje u Hrvatska trči ligi dalo mi je vjetar u leđa jer toliko ljudi sa pozitivom u sebi – divota!
U međuvremenu povećam duljine, pa ja mogu i 5 km trčati, evo i 10, pa ima tu i 13… ja koja sam u srednjoj umrla kad smo trčali 6 min. Upisala sam se u međuvremenu u trkački klub, gdje redovno treniram i nadam se daljnjem napretku u trčanju, idem na trening snage jer sad znam zašto je važan i zašto sam zaradila sve moguće upale.
A ono važno, zašto trčim? Da, skinula sam one dugo skupljane kile, no to je manje važno. Dobila sam samopouzdanje, jer ako dovoljno ustrajem u nečem ja to mogu! Onima koji su mi se smijali u početku pokazala da sam jača od svakog njihovog podsmijeha. Pronašla sam (vratila ) Gogu koja je postojala prije svega ovog, ona koja je uživala u vodi i pronalazila smisao života u vodi. Samo sad je tu vodu zamijenila tenisica, teren za trčanje, glazba u ušima ili ono još bolje od glazbe, dobro društvo koje trči uz mene.
I znate što, sve je došlo na svoje nekako… onaj moj dečkić s početka priče krenuo je u prvi razred, unatoč svom pratitelju na A on uspješno ruši sve prepreke u svom malom životu. Ako može on, mogu i ja.
Zato vjerujete u sebe , pa čak i onda kad je sve teško jer trud se uvijek isplati. Pozdrav od Goge 😘
Piše Gordana Kukina-Balun