Te 2017., baš nekako u ovo doba godine, dobila sam priliku naučiti trčati. Baš onako karmički, kako ritam životnih nota zasvira, pa sudbina povede melodiju.
- Marketing -
Cijelo djetinjstvo bila sam vezana nekim nevidljivim okovima koji su me stalno stezali oko gležnjeva i uvijek sam među zadnjima stizala na cilj na svim školskim krosevima i natjecanjima. Moja me učiteljica, vidjevši me jednom takvom prilikom svu u suzama, snažno zagrlila i rekla: ‘Slušaj! Pingvini možda nisu sjajni trkači. Zdepasti su i nespretni. Ali mogu biti pod vodom i do 15 minuta bez da uzmu zrak. Skoro ćemo i na plivanje i sigurna sam da ćeš briljirati’. Nije bilo baš tako, ali nikada joj nisam zamjerila. Samo njezin zagrljaj mi je puno značio. Dovoljno da to i danas pamtim.
Divila sam se sportašima, njihovoj ustrajnosti, volji, snazi i svim odricanjima. No ja nikada nisam bila osoba za tako nešto. Niska, srednje građe, domet mi je bio aerobik i Tae boo jednom tjedno, kada mi se baš dalo. Ono kad nisi rođen da budeš sportaš i gotovo. To nisi ti.
Škola trčanja preko firme mi je sjela k’o budali šamar, jer eto udebljala sam se. U stvari, samo malo opustila, da se baš ne vrijeđam. No svakako sam počela osjećati na tijelu posljedice dugogodišnjeg sjedenja na radnom mjestu, posljedice četiri poroda, posljedice nemara o prehrani i totalnog ne kretanja. Pa kako mi je taj šamar sjeo baš u susjedstvu na Nasipu, rekoh – Tihana, ovo ćeš odraditi kako god znaš i umiješ.
Nakon prvog treninga, poželjela sam umrijeti. Ili bar isprobati sve droge ovoga svijeta od kojih bi ta epska upala mišića prestala boljeti. No došla sam i na drugi trening, pa i na treći. Otrčala sam od svojih prvih 100 metara i hiperventilacije, do svog prvog kilometra bez epske upale mišića. Jedino što sam tada, negdje u ovo doba godine htjela, bilo je otrčati 5 kilometara. To mi je nekako bio cilj koji bi nadoknadio svu moju frustraciju, nakupljenu komadićima djetinjstva s tjelesnog odgoja. I jesam, istrčala sam iste te godine svojih prvih 5km u rujnu na B2B utrci u Zagrebu. Jesam.
Bezglavo blesava i tvrdoglava, tri mjeseca kasnije istrčala sam i prvog cenera. Osim sjećanja na neuspjehe koja su me tjerala da idem dalje, uvijek su za mene ovdje bile moje sestre. Toliko su me bodrile, toliko se veselile sa svakim mojim pretrčanim kilometrom, kao da osvajam svjetske rekorde.
Mater je stalno zanovijetala da pretjerujem u svojim godinama i da ću umrijeti u nekom jarku dok će me drugi preskakati, ali one su vjerovale u mene. A mater, k’o mater. Stalno neka briga. I tako, bezglavo blesava i tvrdoglava, obećala sam im da ću za 50. rođendan istrčati polumaraton. Pametno sam si ostavila skoro dvije godine prostora, ili da to istreniram ili da one to zaborave. I dalje nisam sigurna u pravi razlog.
Moja srednja sestra, jedna od moje dvije najbolje prijateljice i moja najvatrenija navijačica, moja druga polovica duše, moje toliko puno toga, poginula je sljedeće (2018.) godine, baš nekako u ovo doba u stravičnoj prometnoj nesreći. A ja, bezglavo blesava i tvrdoglava, ne prihvaćam suludu stvarnost. Borim se između sna i jave, štipam se da se probudim, vrištim da probudim druge da probude mene. No ništa ne pomaže. Nema je. Nema da mi kaže koliko me voli, koliko je ponosna na mene. Nema je da me digne, kada padnem. Naprosto je nema.
Tri dana kasnije, udahnem duboko težak zrak, odjenem tajice i tenisice i izađem iz zgrade. Odlučim bez nekog posebnog razloga napraviti samo jedan mali krug oko parka. Da razbistrim misli. Da pokušam shvatiti. Zašto sister? Zašto? Uključim svoj Garmin, nataknem slušalice na uši i krenem trčati. Jedan krug, drugi krug, treći krug. Osjetim snažan udarac u prsa. Osjetila sam ga sister, jesam. Osjetila sam isto što i ti. Osjetila sam tvoju borbu i kako ostaješ bez daha dok ti se lome svih dvanaest rebara o volan dok udaraš autom u stup Elektre, ali kao i ti, nastavila sam se boriti dalje. Osjetila sam kako je tvoje srce nakon sat vremena zastalo na hladnom stolu sisačke bolnice. I moje je, skoro sam posustala. Ali ti si se odlučila i dalje boriti, pa tako i ja sa tobom. Borile smo se sister moja točno 2 sata i 45 minuta. Ti u Jedinici za intenzivnu njegu, ja po cijelom Novom Zagrebu. Prestala si disati nakon 2 sata i 45 minuta i tada sam i ja stala. Istrčala sam točno 21,1 kilometar. Bez stajanja. Bez kapi vode. Na 30 stupnjeva. Samo čista, gola borba. Pogledala sam u nebo i tiho ti šapnula: Sada sam zaista jako umorna. Mislim da sada obje možemo kući.
Obje smo, anđele, sasvim slučajne polumaratonke. Obje smo istrčale svoju najtežu trku do tada. Baš onako karmički, kako ritam životnih nota zasvira, pa sudbina povede melodiju, a ona cijeli orkestar. Kao što sam ti tada u toj borbi obećala da ću za tebe istrčati maraton, istrčala sam 42km brda i dolina na utrci 100 milja Istre. Ja, tvoj pingvin. Volim te sister. Vidimo se tamo negdje gore iznad duge, na nekom brdu, svaka u svojim Hokama. I hvala ti što mi daješ i ljubavi i snage da i dalje budem sretna u nekoj šumi, na nekom makadamu, na nekoj krivudavoj cesti, sa tobom u mislima.
Napisala Tihana Kunštek