Vratimo se u davnu 1992 godinu kada sam otrčala svoju prvu utrku. Bila je to tada ratna utrka Slavonija trči za mir… prve stope moje trkačke ljubavi. Ne znam kako, ali od toga dana trčanje je moj hobi, moja ljubav i moj lijek.
- Marketing -
Bilo je tu naravno godina pauze, porodi pa obiteljske brige. Onda sam nekako kao ovisnik ponovno krenula, bila sam najsretnija kada sam gledala u leđa svoga sina koji mi je tada pravio društvo. Nije me bilo briga za rezultat, bilo je bitno izdržati, ipak nakon 20 godina i 10 kilograma više nije lako pratiti korak vlastitog djeteta.
Korak po korak… kilometar po kilometar i eto postala sam ovisna, ponekada bih nakon napornog radnog dana otišla trčati, neki su znali reći: ma nije ona umorna, mora da joj je dosadno. Ne razumiju oni taj osjećaj koji godi. Ono kada znaš da si danas odradio dobar dan, kada si znojan, ali sretan jer je i zadnji toksin iz tvoga tijela izašao kao znoj, rodila se energija.
No, nije uvijek bilo lako. Prije godinu dana sam imala tešku operaciju, trebalo mi je točno 100 dana da ponovno istrčim 5 kilometara. Kada sam se probudila nakon operacije rekla sam: ” Šta meni jedan tumor može napraviti, opet ću ja trčati!”
I evo me, ne dam se, s 45 godina starosti, s kojim kilogramom viška, sa sijedom kosom od briga i života, ali tu sam negdje na seoskim puteljcima, u patikama i sa svojom playlistom.
Potroših već valjda stotinu tenisica na trčanje, pobjegoh valjda od 100 pasa lutalica, gromova, kiše i vjetra. Eto me na starom mjestu, starija, pametnija, ali jednako snažne ljubavi, jednako jake ovisnosti.
Ne znam je li moja priča zanimljiva, čudna ili poučna, ali znam da ima poruku koja glasi: ti koji još nisi pronašao način kako da skratiš vrijeme, kako da eliminiraš stres i kako da promakneš granice, baš ti koji ovo čitaš obuj tenisice i kreni. Napravi prvi korak i ostali će doći sami.
Napisala: Andrea Vukovac