fbpx

Od kome do istrčanog polumaratona

Želim vam ukratko ispričati svoju životnu priču koja započinje kobnom prometnom nesrećom 2003. godine, u kojoj u 25. godini života ostajem invalid na lijevu ruku. Istrgnuti su mi korijeni živaca iz leđne moždine C4 i C6, teško su mi ozlijeđena oba koljena i završila sam s gotovo smrtnom ozljedom glave (unutarnje krvarenje i nagnječenje mozga te vanjski prijelom nosne kosti. Nakon tri dana budim se iz kome i tek tada me liječnici ubrzano krpaju. Nakon mjeseci bolnice i toplica, po povratku kući počinje moja, prvo psihološka, a onda i uporna tjelesna borba oporavka fizikalnim terapijama.

Kako god bilo teško niti u jednom trenutku nisam se predavala već sam se prilagođavala invaliditetu kako bih što bolje mogla nastaviti život i brigu o mom sinčiću od dvije godine. Nisam dozvolila da moj život stane, već sam se uporno borila i nakon tri godine rodila još jednog sinčića i sama vodila brigu i o njemu – ne zato što nisam imala pomoć ukućana, već zato jer sam znala da mogu i da mi je Bog u pomoći kada mi je darovao život. O sportu nisam razmišljala sve do prije četiri godine, jer mi je i hodanje bilo teško za lijevo koljeno gdje je stradao križni ligamenat i meniskus.

No tada sam krenula prvo voziti bicikl i polagano povećavala kilometražu. Brzo sam uvidjela koliko me psihički diže boravak u prirodi i tako sam u jednoj šetnji prije tri godine, nakon 15 godina od nezgode, probala trčati. Bila je to čista katastrofa iako sam trčala samo 500 metara. Koljeno je oteklo i boljelo, a unutra je mljelo kao da su bili sitni kamenčići. Mislila sam da je to kraj, ali moja upornost nije mi dala mira i pokušala sam ponovno nakon tri tjedna i prošlo je bolje.

Ispunjenost, adrenalin, te radost i sloboda koju sam osjećala dok sam trčala više mi ništa nije moglo zamijeniti pa sam lagano povećavala dužine. Tako sam se počela zanimati za trčanje, uključila sam se putem Facebooka u trkačke grupe i tu upoznala mnoge drage prijatelje trkače profesionalce i rekreativce čiji su me savjeti i podrška doveli do mojeg prvog polumaratona.

Nisam natjecateljski tip, jer ipak sam tjelesno ograničena – trčim s konopcem oko vrata kojim pridržavam klijenutu lijevu ruku u kojoj radi samo šaka, inače bi mi ruka visjela uz tijelo i trčanje bi bilo neizvedivo. I tako uz podršku vas svih divnih ljudi ohrabrila sam se da potrčim i u humanitarne svrhe i po prvi puta u Zimskoj ligi Hrvatska trči.

Za kraj vam želim još samo reći – budite  hrabri  i ne predajte se nikada, jer život nam svašta donosi i teško i lijepo, a naša je snaga u tome s koliko hrabrosti i upornosti prihvatimo nedaće, prilagodimo im se i živimo dalje punim plućima, radosni, ispunjeni i slobodni. Ja su upravo tako osjećam dok trčim – dok me srce i noge nose ja ću trčati.

Napisala Ivana Novak

Scroll to top