fbpx

Trkački Sancho Panza

“Čuj sine, mama prijavljuje Proljetnu ligu Hrvatska trči. Hoćes sa mnom?”(pitala sam ga iz kurtoazije).Ali, nisam računala da mali gimnastičar više nije tako mali te da će kao iz topa reći “DA” (vjerojatno više iz straha da će mama napraviti nešto bez njega!). I, tako smo se moj 6-godišnji sin i ja, na samo dva klika udaljenosti, našli prijavljeni za Proljetnu ligu Hrvatska trči.

Brže-bolje otišla sam do boravka priopćiti mužu sretnu vijest da ćemo MOJ SIN I JA SKUPA trčati. Ispunjene svakog sna jedne majke? Vjerojatno. Pita mene muž “jesi ti svjesna što si napravila?”. Kažem ja “pa baš i ne “. Ukratko: naš sin je pravi primjerak Duracell dječaka. (ljubi ga majka). U prijevodu to znači ovako: say yes to mess 24/7! Sluša on mene. O, još i kako. Dok ne sjedi na ušima. OK Lidija, duuuuboko udahni, sve će biti NEKAKO.

Plan je da plana nema. Odbaci sve prethodne pokušaje nametanja trčanja jednom gimnastičaru, pa čak i ono koje smo na iglene ušice odradili za UNICEF tzv. rečeno skupa. Jedva. Dio slamke spasa daje moj super heroj muž svojom kratkom rečenicom “OK mogao bih ja znaš s njime dok ti jel’ …”. SINEEEEE TRČI PO KAMEN DA UKLEŠEMO. Gotovo. Prodano. Samo se još prošlogodišnja muha čuje kako zuji negdje gdje se već sakrila da prezimi.

Dok se vrijeme vrtoglavo primiče važnom datumu 8. 4.ja završavam doslovno bez glasa. Kako prigodno, zar ne? Jer trebam biti vođa mojeg mini tima. Trčala sam samo od doktora do apoteke misleći u sebi “OK jedan kamenčić na putu ne znači da ćeš (o)pasti “. Kako sam samo naivna bila. Jer kamen je bio naznaka gripa-stijenčine koja je pokosila svakog živog člana našeg kućanstva. I tako… dok se drugi znoje kroz pripreme, uz prigodne proljetne znakove vani, mi se danima znojimo od temperature. Unutra! Inside blues može se toplomjerom izmjeriti. Osim startnih brojeva i nekakve volje-nemamo ništa. U besanim noćima krajičkom oka pretražujem “Hrvatska diše ligu”. Nema. Stvarno???

Par dana (čitati:tjedana) iza na labavim nogama pokušavam glumiti trčanje. Guram, čupam, dišem ali …ne ide. Odustajem s mislima “bolje išta nego ništa ” (valjda). Kako vrijeme prolazi liga sve brže dolazi. Nizak tlak raste, presing se zaista može dotaknuti ali i pomaknuti!

A onda se jedan dan poravnalo sve. Snaga se vratila, volja se probudila i uspijevam ostati na nogama. Doslovno samo ostati na nogama. Pametnom dosta. I to baš taman baš pred sam početak prvog kola.

Dok ovo pišem desnom rukom i dalje apsolutno nemam plan kako ću sve ovo izvesti s djetetom NEtrkačem: radim svaki vikend, putujemo za Uskrs, slobodnog vremena skoro da i nemam. Desnom rukom pišem priču a lijevom rukom posežem u prašnjavi šešir. Vadim kartu čarobnjaštva i s dubokom udahom kroz nos moj sin i ja otvaramo vrata Hrvatska trči lige. Čiribu-čiriba… neka magija započne!

Napisala: Lidija Jurak, Čudnovati slušač 

 

Scroll to top